Nada Gašić : Voda, paučina

Održava se
01.01.1901.

Nada Gašić (1950), u to više uopće ne treba sumnjati, jedno je od zanimljivijih i originalnijih imena domaće prozna scene, čiji je "razvojni put" kao i način na koji razmišlja o romanu, za naše uvjete i navike, ponešto neobičniji.

Relativno kasno debitirajući u književnosti, nakon što je odradila brojne druge etapa svoje profesionalne karijere, ta je spisateljica "iznenadila" već svojim prvim romanom "Mirna ulica, drvored", ne samo zato što se o njemu ozbiljno razgovaralo u širim i užim krugovima žirija za književne nagrade, već prije svega odabirom žanra, točnije žanrova, načinom na koji komponira roman i vrlo specifičnim seciranjem Zagreba iz nekih drugih, manje eksploatiranih kutova.

Epiteti poput "najzagrebačkija književnica" ili "hrvatska Agatha Christie", dakako, dobro zvuče u medijima, ali sadrže i dovoljnu količinu točnosti da ih se može primjenjivati na ovu autoricu. A očito, riječ je o spisateljici koja voli imati stvari pod kontrolom, ne samo u smislu vrlo pomnog konstruiranja svakog pojedinačnog romana, sastavljenog od različitih žanrovskih, pripovjednih, čak i grafičkih registara, nego i šire, jer nakon njezinog drugog romana "Voda, paučina", uslijedile su naznake kako su to dijelovi budućeg ciklusa, svojevrsnog krimi-bedekera Zagreba koji će činiti četiri romana, smještena u četiri godišnja doba.

Nakon "ljetne" "Mirne ulice, drvoreda", drugi je roman "jesenski", a njegov okvir čini rijeka Sava i velika poplava koja je poharala neke zagrebačke kvartove 1964. godine. Upravo tada, jednom smrću i jednim rođenjem, započinje obiteljska priča koja se seli u sadašnjost, fokusirana na tri sestre i jedan zagrebački kvart - Trešnjevku. Kao i u prethodnom romanu i ovdje će se dogoditi zločin, ali roman se neće odmotavati u smjeru čistog kriminalističkog žanra, jer to nije 'point' koji ovu autoricu zapravo zanima, zločin je samo točka kretanja oko koje se nevjerojatnom vještinom, osjećajem za atmosferu, rafiniranim jezikom i sposobnošću da se suvereno mijenjaju pripovjedni registri, plete impresivno konstruirana (ali istovremeno i vrlo životna) priča s kojom za čitatelja nema predaha, a za pripovjedačicu slabije odrađenih mjesta.

Kostur krimi-priče, u kojem su dodirnute brojne neuralgične točke tranzicijskog i postranzicijskog prezenta, od sprege politike i kriminala, socijalnih razlika, eskort-dama, sumnjivih građevinskih poduhvata i sl., dovoljan je za jedan posve solidan roman, no Nada Gašić ide dalje i dalje, nadopunjavajući ga u raznim smjerovima, bez da takav postupak ikada postane viškom. Tako "Voda, paučina" funkcionira i kao kvartovski roman u kojem zagrebačka Trešnjevka postaje svojevrsnom metaforom svijeta koji nestaje, a neke od najboljih stranica ovog romana ispisane su iz vizure infantilnih pripovjedača - struje svijesti dječaka koji se nalazi u bolnici u stanju kome te retardiranog Dečeca Damira koji možda jedini u cijeloj toj impresivnoj galeriji likova još uvijek vjeruje u Malu Gospu, barem dok ga i ona ne razočara.

Jedna svadba, jedno ubojstvo, i još jedno u pozadini, odnosi triju sestara, brakovi, policijski inspektori koji imaju savjest, sve su to etape kompleksnog romana koji se na neki način bazira na patologiji društva svedenoj na mikrorazinu jednoga kvarta i jedne obitelji, odakle se koncentričnim krugovima širi sve dalje, sve do "stenograma" telefonskih razgovora u tramvaju, kao slučajnom uzorku bila grada, indikativnom i obilježenom istom tom patologijom. Bajke, koje unutar romana funkcioniraju kao samostalne i zaokružene cjeline, na neki su način i predtekst čitavom romanu koji preuzimajući neke, dakako modificirane, likove i situacije kao da svjedoči upravo suprotno - kako ovaj naš, ne samo kvartovski i zagrebački život - nije bajka.

Uza svu kompleksnost i spajanje naizgled nespojivog, poigravanje formom i bijeg od klasičnog pripovijedanja i čistog žanra, "Voda, paučina" nije nimalo izgubila na jednostavnosti i čitkosti, što je doista neobičan i hvale vrijedan spoj koji uspijeva samo vrlo, vrlo inteligentnim pripovjedačima. Nada Gašić to svakako jest i zato ne treba do kraja vjerovati medijskim sloganima kojima je predstavljaju jer je oni uokviruju, a njezini su romani upravo iskaz protiv bilo kakvih ograničenja i trpanja u ladicu.

Hoću reći, Nada Gašić jest i vrlo zagrebačka spisateljica i sklona kriminalističkim zapletima, ali i puno, puno više od toga.

Nada Gašić: "Voda, paučina"

Algoritam, Zagreb 2010.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )