Naida-Michal Brandl: Židovi u Hrvatskoj nakon Holokausta

Naida-Michal Brandl: Židovi u Hrvatskoj nakon Holokausta

Na još nepostavljeno pitanje odgovor bi trebao biti savršeno jednostavan. Bez puno dvojbi, zapravo, bez imalo, trebalo bi ga sažeti u jednoj ne odveć proširenoj rečenici. Doduše, niti jedno pitanje tog tipa nikada baš nije sasvim dostatno za tako jednostavne odgovore, ali su zato iskazi što pitanja te vrste izazivaju takovi da se podrazumijevaju, ma koliko se, ponekad potencijalno nimalo bezazlenih, zamki krije iza onoga „što se zna“, „što se podrazumijeva“, „što je očigledno“. Uostalom, nemali je broj naslova nastao na fonu problematizacije „očiglednog“, „podrazumijevajućeg, „očevidnog“. Kada, eto, kažem da sam Hrvat, Francuz, Amerikanac, Mongol iliti što još ne, izrekao sam nešto što se podrazumijeva pa čak i ako potom slijede problematizacije o naciji kao zamišljenoj zajednici, o pitanjima nacionalnog identiteta, uključujući tu i propitivanja o izvorima sebstva, i tako dalje, i tome slično.

Ipak, postoji tu jedno a ipak. Ako kažem da sam Hrvat, sama je tvrdnja, nije li iskazana u administrativnom kontekstu i za potrebe institucionalne dokumentacije, implicirala, doduše, čitav niz psiholoških, teorijskih, filozofskih problema, ali je za mene i za onoga kome sam to rekao, pretpostavljajući da smo i on i ja neostrašćeni, lišeni nerijetkih zadrtosti koje takvo očitovanje zna izazvati, ona sama po sebi nešto što ne traži dodatna objašnjenja. Neposredno, predteorijsko, jednostavno promišljanje može mojoj tvrdnji pridati, doduše, kojekakve emocije, zavisno od toga tko je percipira. Mogu biti ponosan jer sam Hrvat, mogu se stidjeti jer sam Hrvat, mogu to osjećati kao kategoriju sličnu boji kose ili očiju ili ne znam kako sve ne. Onaj tko me čuje može se rastopiti od miline, mrziti me već zbog samog spomena slova H ili ravnodušno prihvatiti činjenicu da se druži s čovjekom koji je, uz ostalo, Hrvat.

„Ja sam Židov“. Ne znam što to sve može značiti, ali mi iskustvo kazuje da ne zvuči jednako kao kad je sadržaj predikata Hrvat, Francuz, Japanac…Čak i ako je moje iskustvo proizvod predrasuda, treba računati s tim da su i one nazočne i nerijetko sudbonosniji označitelji, makar i lažni ili barem nevjerodostojni, od objektivnog promišljanja. S druge pak strane, ako je svaka nacionalna (samo)identifikacija potencijalno ili barem potencijalno podložna predrasudama, već ovo „potencijalno“ ukazuje na probabilitet, dakle na nešto što nije nužno obvezatni atribut unutar ove definicije. I tu, međutim, vreba jedno „a ipak“. Baš u pitanju Židova ono upozorava da je nužno računati na predrasudu kao činjenicu – ne činjenicu istinitosti njena sadržaja, nego realitet njena postojanja.

Židovi u Hrvatskoj nakon Holokausta Brandl Naida-Michal

Na račun svojih krvnih zrnaca čuo sam svakakvih gadarija, kao i pohvala uostalom, ali nikada me nitko, pa ni najveći mrzitelji Hrvatstva nisu nazvali „prljavim Hrvatom“. Znate vjerojatno na što ciljam, a ako kojim slučajem mlađe generacije ne znaju, recimo to onim tipom idiosinkrazije koju Roberto Bernini u znamenitoj tragi(komediji) La vita è bella u pokušaju da zaštiti svoga sinčića eufemizira objašnjenjem kao uobičajenu mržnju – pa, eto, netko iz čista mira mrzi Vizigote ili slično. Ako još nije jasno, to je ono što u ozbiljnijem, a jednako tragičnom kontekstu, Naida-Michal Brandl naziva sumnjom (u povijesno stvarnosnijoj i nerijetkoj situaciji – mržnjom) u zajednicu kao u Židove per se ipso. Postoji, nažalost, i jedan otužno cinični izrijek, onaj notorni iz usta nekog rabina u filmu kome sam zaboravio ime, ali se sjećam karakterističnog stava: uvreda je ako netko mrzi Židove više nego što je to uobičajeno (normalno ili sl.)!

Baveći se mukom Židova u jednom naizgled, ali uistinu nimalo specifičnom razdoblju, svjedoči Brandl svojim djelom nečemu puno dubljem od povijesnog zapisa, makar je predmet njene knjige "Židovi u Hrvatskoj nakon Holokausta", nastale na temelju disertacije „Židovi u Hrvatskoj od 1944/5. do 1952.“, pretežito historiografska građa i njena profesionalno povjesnička obrada. Već u predgovoru naglašava da joj je želja „bila svjedočiti još jednoj od brojnih epizoda židovske povijesti“ postavljajući neizravno (možda i nehotično) pitanje i dajući na nj implicitan odgovor: zašto se te brojne epizode nisu rastočile u niz izoliranih fragmenata, a Židovi kao zajednica utopili/asimilirali kakav je slučaj, sjetimo li se romana Pearl Buck, bio recimo u Kini.

Zašto se, primjerice, usprkos činjenici koju auktorica naglašava - da su „Židovi u Hrvatskoj predstavljali duboko akulturiranu zajednicu“ - nisu kroatizirali? Teško je procijeniti je li odgovor na ovo pitanje ciničniji ili strašniji, ali jedna riječ je uzrok – uništenje. Na put potpunog poistovjećenja sa narodom kojem su tako mnogo dali stala je ustaška čizma. Povijesno, mada nije bilo previše takvih razdoblja i sredina, dapače, Židovstvo je moglo kopnjeti tamo gdje pritisak na Židove nije postojao. Nakon Drugoga svjetskog rata i teorijski su nestali i mogućnosti neke takve sadašnje ili buduće epohe i područja – izbrisao ih je masovan zločin koji je u Auschwitzu dokinuo ne poeziju, nego adornovski promišljajući, pravo na poeziju. Zločin koji je svakoga pripadnika Izabranog naroda i obilježio i identitetski odredio.

Postoji i jedan, jednostavniji, grublji i ciničniji odgovor, poznat povjesničarima: opstali su narodi koji su imali neprijatelje. Židovski je slučaj sučeljen još i sa grotesknom inverzijom: njih su narodi tretirali neprijateljima, što narode nije uščuvalo, ali je Židove osovilo u snazi „za obnovu, gdje se nedostatci pretvaraju u prednost i gdje život, najvažnija snaga judaizma, nalazi svoj put i gdje još jedna generacija predstavlja sponu onoj koja dolazi nakon nje.“ Ne mogu se nazvati stručnjakom za židovska pitanja, ne mogu reći ni da sam sasvim neinformiran, međutim, ovako formuliran vitalitet najbolja je definicija toga naroda. Život kao trajnija negacija trajne smrti!

Dokaz toj neizmjernoj volji za život jest i ova studija opremljena svim potrebnim elementima znanstvenog instrumentarija i upravo stoga možda i manje privlačna amaterima. Ono što auktorica odmah naglašava jest specifičnost židovske historiografije, osobito one moderne koja, mada oznanstvenjena i opremljena vrhunskim historiografskim instrumentima te pisana ozbiljnim pa i izvrsnim znanstvenicima, nikada ne može posve odbaciti tradicionalne temelje svih židovskih koncepcija u prošlosti. Doduše, auktorica inzistira upravo na tome, citirajući Yosefa Yerushalmija koji tvrdi da je „judaizam moguće promatrati kao tehnologiju pamćenja, skup praksi namijenjenih pretvaranju prošlosti u sadašnjost. No sjećanje ne zahtijeva pisanje povijesti: sjećanje i povijest mogu biti i suprotstavljeni. Do nastanka moderne židovske historiografije Židovi su se povezivali sa svojom prošlošću parabolom i obredom, pričom i simbolom, načinima sjećanja koji ističu određenu moralnu lekciju, pretvarajući prošlost u živo sjećanje, čak i po cijenu falsificiranja.“

Suvremena historiografija očito tradicionalnu priču o povijesti nastoji i uspijeva utemeljiti strogo znanstveno. No, sadržaj bilo priče bilo povjesnice, povijest sama, krivotvorena ili scijentistički provjerena, ostaje isti. Povijesno iskustvo, sažeto u tisućljetnom pokliku o povratku već iduće godine u Jeruzalem, svjedoči patnju i bol, izmještenost kojoj je jedina utjeha obećana zemlja. Heidegger bi rekao da znanost ne misli, a bolje bi bilo ustvrditi da ne osjeća. Dakle, niti ne suosjeća. Ipak, njen su predmet živi ljudi i njihove konkretne biografije, isti oni koji su i njeni tumači, svjedoci i konzumenti. Pitam se, stoga, na tragu razmišljanja i o ovoj knjizi, čija auktorica, kao ni brojni drugi kompetentni i profesionalni povjesnici ne postavljaju to pitanje, može li se povijest Židova odvajati od židovske povijesti? Provokativno pitanje? Možda, ali samo je provokacije u stanju poroditi istinsku kreaciju. Doduše, pruža i dobar alibi za slučaj da je promašena: zaboravimo je.

Ono što ova knjiga ne dopušta zaboraviti jesu prije svega ljudske sudbine. Da bi se ukazalo na njihovu specifiku uvodno poglavlje razrađuje terminologiju i, ne slučajno naslovljeno u pluralu, židovske identitete. I oni su povijesni fenomen i stoga podložni mijenama. Pokazuje nam to razrada definicija judaizma u religijskom sadržaju pojma od kojih su spomenute najvažnije: ortodoksna, reformna i konzervativna. Tako je nekadašnji identitet temeljen na židovskoj majci u reformnom pokretu postao primjenjiv i na patrilinearno načelo u definiciji judaizma. Identitetske mijene raščlanjene su i navođenjem Zakona o povratku i Zakona o državljanstvu Države Izrael. Je li Židov ili židov nacionalna ili religijska odrednica nije uvijek i svugdje jednoznačno određeno. „U Republici Hrvatskoj židovske su zajednice zakonom definirane i kao religijske zajednice, ali i kao udruge nacionalnih manjina.“(Brandl) Osobno, rado bih zaobišao legislativne slalome i Židovom ili židovom smatrao onoga koji se tako osjeća. No, opet „a ipak“: antisemitizam izrasta iz suprotnog rakursa, dakle, sartrovski govoreći, iz činjenice da te netko drugi definira Židovom, a to gotovo u načelu znači i da te stigmatizira. Naime, previše se tih „a ipak“ umnožava kada čovjek počinje razmišljati o povijesnom kontekstu, a da bi se lako moglo pristati na spomenutu formulaciju koja mi se jedinom nadaje humanom. Brandl, naravno, govori hladno i objektivno, dakle, različito od nabačaja potaknutih predmetom njena bavljenja.

Nakon uvoda, slijede velike i iscrpne cjeline o Židovima u Hrvatskoj do razdoblja Šoa, potom o najmučnijoj od mučnih tema, samom holokaustu. Sljedeći dio prikazuje kompleksna zbivanja u poraću, nakon čega slijedi prikaz o Židovima u širem društvu gdje mi se najintrigantnijim nadaje ne poglavlje o Židovima u partijskoj i državnoj nomenklaturi (bilo ih je, možda i premalo s obzirom na postotni udio u stanovništvu), nego o Židovima kao nacionalnim i klasnim neprijateljima. Naime, i tu se ponavlja ono „a ipak“: na Židove se gledalo sa sumnjom ne samo kao na pripadnike građanstva ili pripadnike neslavenske manjine, nego baš kao na Židove po sebi. Moglo bi se reći da je totalitarnom sustavu uvijek opasan onaj koji se bilo kako izdvaja, razlikuje. Mada Brandl to tako ne formulira, zaključujemo da je Židov uvijek na ovaj ili način izdvojen, različit, drugi.

Kao digresiju na ovu temu dopuštam sebi jedno sjećanje koje ono „a ipak“ stavlja barem u malo drukčiji kontekst. Odrastajući u Dubrovniku, imao sam prigodu susretati pripadnike zaista najrazličitijih naroda. Tako i Izraelce. Namjerno rabim državnu označnicu jer su se ponašali drukčije od tradicionalnih Židova ili tradicionalne slike o Židovima. Prepoznao bih njihov jezik na temelju onih iz hobija naučenih nekoliko riječi ivrita. Što ih je razlikovalo? Sigurnost u pristupu, nezaziranje od kontakta sa strancem, onaj susret koji u suvremenom Babilonu sve nas čini jednako stranima, opuštenost. Otkuda ova razlika? Iz činjenice da su, poput Islanđanina, Indijca, Rusa ili Britanca imali putovnicu određene države, nacije među nacijama. A ipak, vlastita država daje barem psihološki, nutarnji legitimitet. Griješim li? Možda, ali imam barem pravo ostati zarobljen uzama vlastitih predrasuda.

U ostalim poglavljima Brandl se bavi odnosom Jugoslavije prema Židovima u Mandatnoj Palestini, dvojbama o odlasku ili ostanku. Metodološki, od korica do korica građa je prikazana besprijekorno, pridodan je i opsežan pojmovnik koji objašnjava barem najvažnije termine, a svoj toj masi podataka živost daju mikro-portreti, medaljoni pojedinačnih profila.

Eksplicit studije možda se nadovezuje na moje spomenuto prisjećanje, osobito s obzirom na emendaciju na kraju rečenice: „Trend mješovitih brakova, koji je u međuratnom razdoblju bio relativna rijetkost [_ _ _], u ratno vrijeme bio je način preživljavanja, dok je poslije rata polako postalo pravilom, doduše tek pri kraju razdoblja kojim se ova knjiga bavi.“

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Naida-Michal Brandl

Židovi u Hrvatskoj nakon Holokausta

• Leykam international 11/2023.
• 440 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533401546

Ovo je prva znanstvena monografija koja se bavi dosad nerazjašnjenom sudbinom Židova koji su preživjeli Drugi svjetski rat i Holokaust te koja ispituje njihovo iskustvo života u komunističkoj Jugoslaviji i odlazak u Izrael tijekom četiriju posljednjih alija. Knjiga je namijenjena zainteresiranima za sudbinu Židova u Hrvatskoj / Jugoslaviji u razdoblju nakon završetka Drugoga svjetskog rata.