Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 27.04.2009.

Nebojša Tomić : U potrazi za pronađenim krajolikom

Objavljena nakon knjiga "Može (I) bez Orfeja" (2007) i "Jednadžba s dvadest osam poznanica" (2008), "U potrazi za pronađenim krajolikom" treći je dio pjesničke trilogije riječkog pjesnika Nebojše Tomića. Začudnost koju sadrže naslovi zbirki u pjesmama se raspliće u prilično transparentnu igru identiteta čija je nakana biti rubno paradoksalnom. Za razumijevanje razine očuđavanja čija je nesvakidašnjost u njenoj (pokušajmo zaći u autorsku imaginaciju) do redundantnosti jasne svakidašnjice. Ta jasnost koju autor naglašava u cizeliranim lirskim pleonazmima, ni po čemu sam život, a pogotovo onaj njegov gradbeni materijal iskustva, za nas ne pojednostavljuje.

Motivski okvir ove knjige prilično je konzistentan: veza, raskid, blizina i jaz; žal, ponos, finalnost, trajnost... a sve se te kategorije mogu svesti na onu dimenziju života o kojoj je davno već, s kompetencijom filozofa života, pisao u povijesti filozofije neopravdano i neodgovorno, ali sustavno prešućivani Michel de Montaigne i koju je situirao u prostor "nedosljednosti ljudskih radnji". Lutajući motiv knjige koji se poput kakvog oduhovljenog picara provlači prostorima blizine i odvojenosti, prošlosti koja je za lirskim subjektima, kao i one koja za njih, a pogotovo za dvojnika koji nalikuje glasu autora, još nije prošla, naslućuju i dva sugestibilna motta.

Prvi pripada Maku Dizdaru, a drugog potpisuje Vesna Parun. "Ti ne znaš da put od tebe do mene / Nije isto što i put / Od mene / Do tebe" ("Kameni spavač"); "On će biti nestvaran. Daljina / pružit će se između njega i mene / kao dobra prijateljska ruka / koja zaklanja pustoš svijeta". ("Crna maslina")

Što se mesa koncepta tiče, dakle samih pjesma, one variraju od uspješnih lirskih minijatura čija umjerena filozofičnost nije u raskoraku sa šampionskim dvojcem kojeg smo citirali, do pjesama koje guši doslovnost u raskoraku sa, s vremena na vrijeme, dobro konstruiranim i koncipiranim pjesničkim leksikom.

Evo primjera za oba pola: "ako su tri / iza ponoći / mene ima a / tebe nema / među budnima / to kaže sve // to je / tekst naših prožimanja" (11); "ono / što boli mene / boli i tebe // bolujemo od istog / imena / boli // jedino unutar / istovremenosti boli / ne možemo / joj / se / sjetiti / imena"; ili možda i najbolja pjesma u knjizi: "kad obezglaviš sve dlačice sa sebe / britvicom uvezenom iz Kine / (sve po devet) // u jastučnicu za čije ih uzglavlje / pjevušeći / ušivaš".

Za razliku od lirskih identitetnih nekih udvojenih, a nekih u sebe uronjenih upitnika, doslovni apeli koji slijede, nažalost, narušavaju lirsku i motivsku kompaktnost i uvjerljivost cjeline: "teško se odričemo / onog / što smo lako / dobili // zato lako gubimo / ono / što smo teško / zaslužili"; ili: "kad si sama / zamisli nekog pored sebe / i stisni se / uz njega // nikad / ne znaš / kad (i koliko) će ti / (za)trebati". Savjetodavnost i simplicizam ovih izmaštaja, gotovo da se mogu i uglazbiti. A to je još jedna razina dokaza da nisu ni približno lirski autonomne kao oni koje nalazimo u pjesmama koje smatramo uspješnima.

Što se ljudske nedosljednosti tiče, ona nam niti treba, niti može biti strana. Niti nas treba zbunjivati. Osim ako nije zbunjujuća. Pa nas, ionako zbunjene elementima naših života, zbunjuje. Lice A i lice B ove knjige dva su lica koja su jedno od drugog otišla. Tekstualni argumenti navode na zaključak da je lirsko/autorsko ja, ono lice koje se više nikad ne želi s drugime naći licem u lice.

No, pogledajmo kako se razvija lirski argument definitivnog razlaza. Na stranici 60 čitamo tvrdnju da lica B nema niti u jednoj licu A dragoj figurici sjećanja. Pjesma na stranici 75 završava jasnom idejom: "ima me / i zato što znam / iako me malo ima // za koga / nimalo me / nema". I kad pomislimo da je lice B u emotivnom izgonu, nailazimo na lirski podatak sa stranice 71. Koji kaže: "ako ikad pomisliš / imati me opet / u svom prolaznom / žiću // najprije prihvatiti moraš / da sam trajan tek / i ponajprije / u svome / biću". Ima dakle, barem se tako čini, prostora za pregovor.

No, u knjizi koja se sustavno bavi poetiziranjem problematike ja i drugoga, i u kojoj se drugi ne jednom, iako prilično bučno, najuren iz ja, u ja kao dio njegove cjeline povremeno vraća, logika poetskog prokazivanja nije najvažnija. Ova opaska ni po čemu nije diskvalifikativ. Samo smjernica. Znak pored puta. U slučaju da se trilogija odluči postati tetralogijom.

 
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –