Nenad Milošević : Iz muzeja šumova
Na samom početku devedesetih godina prošloga stoljeća, kad je, što se svijeta oko nas tiče, završio poslijednji sekularni hladni rat Amera i Rusa koji, početkom nultih ovoga stoljeća ustupa mjesto svojevrsnom sukobu fundamentalizama Istoka i Zapada, što se zapećaka svijeta tiče, nas su Hrvate, političari i kulturni radnici uvjeravali da postoji nešto kao kontinuitet u vremenu. Odnosno neprekinutost, postojanost i trajnost-nepromjenjivost identiteta.
Neki su se od pjesnika natjecali tko će postati Tuđmanov Nazor po uzoru na model Tito-Neretva, dok su se prozaici preteči Karamarka nudili da mu budu Krleža ili Budak. Pobijedio je Aralica koji je od Krleže daleko kao i od Budaka. Na istom tom početku devedesetih, u susjednoj Srbiji, pjesnici su, konstatira to Nenad Milošević, zatekli vrijeme u kojemu su se, umjesto da se ostvare nade projekta samoupravni socijalizam, ostvarile najcrnije slutnje titoizma koji je, čini se, znao zbog i radi čega crne jame nacionalizma drži začepljene plombiranim šahtama povijesti.
Generacija pjesnika u Srbiji bila je pred dilemom: ili se sakriti u mišju rupu, ili se nametnuti militantnom i ekspanzionističkom nacionalizmu jednog drugog Miloševića: Slobe. Kao i kod nas, neki se nisu obazirali na jutro krvavog rata i pjesme objavljivali u svim časopisima koji su ih htjeli, neki su se opredjelili za nevladine i antinacionalističke, a oni treći, isti oni koji su ovih dana zapravo dobili izbore u Srbiji na njih ne izašavši, ta oportunistička klatna koja ne zaokružuju ono što misle, činili su i jedno i drugo: objavljivali i kod vladinih i kod nevladinih tiskara i izdavača.
Od pjesnika se, početkom rata u Srbiji javno tražilo da se opredjele. Ili su prijatelji ili su neprijatelji nacije, naroda i kulture. Podsjeća li vas ovo na nešto? Za razliku od Amerikanaca u Parizu o kojima je najveći američki Europejac, Woodie Allen, snimio ponoćni film (izgubljenost čije se generacije ogledala u poetici dislociranosti i bikontinentalnosti), izgubljenost generacije srpskih pjesnika i pjesnikinja ima taj balkansko tragični štih genija mjesta. Knjiga pred nama, antologija suvremenog srpskog pjesništva od 1988. do 2008. govori o nekoliko generacija izgubljene generacije koja djeluje u vremenu anomije, u vremenu u kojemu su vrijednosti u koje se osamdesetih još vjerovalo nestale, a nove se još nisu uspostavile.
Danas se u Srbiji, a i u regiji, poezija ili previsoko ili prenisko vrednuje. Od prilike do prilike, od potrebe do potrebe. Ova knjiga, osim što je koncipirani zahtjev za novom autonomijom pjesničkog izraza, generacijski se bavi autorima i autoricama koji su rođeni krajem pedesetih do onih koji su uglavnom Srbiju ugledali krajem sedamdesetih: od Zvonka Karanovića do Maje Solar. Knjigu resi poetika razlike i pravo na razliku. Ili, kako to njezin sastavljač kaže, karakteriziraju je više "obiteljske sličnosti", a manje postojanje škola i pravaca.
Poredbeno i generacijski gledano iza zavjese koja nam je na oči pala, kad već govorimo o obitelji, parafrazirajmo pisca koji pripada kulturi koja, zajedno sa Srbima, čini njih "dvesta miliona": svi sretni narodi i kulture sretni su na svoj način; svi nesretni jedni su drugima nalik.
Ako mislite da prejerujem, počekajte nove izbore. Nakon njih regijom će vladati sastav pod radnim nazivom Tom-Tom Club!
Nenad Milošević: "Iz muzeja šumova : Antologija novije srpske poezije 1988-2008."
V.B.Z., 2010.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )