Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 23.09.2010.

Nenad Milošević : Time code
Održava se
01.01.1901.

Novalis, kojega se u slovu o ovoj knjizi s punim pravom prisjetila Tatjana Gromača, spominjao je između ostaloga i kulturalni pejzaž literature. A taj se, u doba postsubjektivizma, dugo najavljivanog slijepog crijeva onog lošeg iz prosvjetiteljstva, tek naoko skriven u mistično, nadvio nad i utkao u cjelinu rukopisa "Time codea". Tijelo politike i politika tijela ingredijenti su tjelesnosti teksta koja nad prignutim čelom pisara pridržava onu bachellardovsku voštanicu koja poetizira prostor.

Nenadovo pero ono je što sanja u poetizaciji besmisla svakodnevnog gdje je sve za što autor nalazi poetsko opravdanje otvoreno estetizaciji, preimenovanju iz ničega u nešto... zapravo predmet pjesničkog prevođenja Nenada Miloševića - s jezika besmisla na jezik smisla. Pejzaž kulture kojega Milošević liječi literaturom, premazujući ga melemom stiha koji ne haje za higijenu tradicionalno lijepog, pejzaž je kojega je bliska nam povijest unakazila. Koliko god da to razočarava, prostor kojemu Milošević nastoji, relativizirajući njegove ekstreme, vratiti dignitet nije ranilo ništa što ne stanuje izvan Razuma.

Individualni lament nije lišen generacijske ironije, tog jedinog oruđa nas rođenih '62. koje nam je, baš kao i vama, ljepšima i pismenijima slova, preostalo u obrani našeg ljudskog ponosa. Lakonski se je (nama) sjetiti vremena u kojima smo "svi čekali na ručak i nitko nije ni pomišljao na smrt". Tada su nam ta vremena bila banalna. Sad, gledana očima sjećanja, ta su vremena bila sjajna. Nismo se bavili poviješću. Ona se, danas to znamo, pozabavila nama, ali bavljenje ručkom i preziranje rituala, ono je što nam je ostalo kao generacijska energija melankolije.

Kulturalni pejzaž teksta Milošević sažimlje u pjesmi "Nenad i Marija" u kojoj, na sikronoj razini su-stanuju kodovi visoke, srednje i niske kulture, ali izmješani dobro kao karte pred igru za koju je najbolje da je se odgodi: Šalamun, Brando, tanke nogice pjesnika, dječak iz djetinjstva kao duh iz "Posljednje kino predstave" kome se pjesma posvećuje, elementi su kompendija kartografije teksta cjeline knjige.

Na sličan se način elementi i razine isrepliću u poetizaciji presjecanja tijela politike s tijelima koja ispunjavaju prostore intime u koje, nikad od njih pozvana, Povijest uvijek navrati: sebe da napiše, a njih da izbriše! Glasovi pojedinaca iz "kraljevstva koje se ne može napustiti" izravno prenose povijest: isprepliću se slike prije rata s onima poslije protesta, nakon njih (zapravo istovremeno) čitamo ikone koje se pokušavaju konfigurirati "između inflacije i denominacije"... pa tišina sobe u kojoj se, kako je uho bliže Zapadu, glasovi prijetnje koji pripadaju propagandistima režima, mješaju sa staloženim glasovima Slobodne Europe, da bi se eterizirali u srazu s katkada nervirajuće bezbrižnim cvrkutom jedine zemlje koja je permanentno izvan povijesti jer je uvijek iznad nje... one po kojoj je Glas Amerike dobio ime.

Sve se to događa u zemlji uhvaćenoj u zamku t(r)ajnih sukoba, dok se svijet kojeg, valjda u nedostatku bojeg, nazivamo bijelim, prakticirajući pleonastički luksuz dokolice, bavi Foucaultovom obrnutom piramidom dominacije. I dok sve tu i sad prolazi mimo ljudi, svjedokinja povijesti. "tetka Radmila šeta sa tojagom ispred stana... a oko nje sve kao u Pompeji, govori: 'Nema ljubavi u Srbiji'". A sve se to događa u jednom od dva moguća tranzicijska, postkomunistička vremena: poslije protesta.

Budući da ovu kritiku pišem prije protesta, iz mojih Pompeja, poručujem kolegi Miloševiću: što se izostanka ljubavi tiče, ne gordi se susjede, Srbija tu ni po čemu nije posebna. Da, skoro zaboravih. Neobično je lijepo prepoznati još jednu generacijsku podudarnost, jer i meni često nedostaje Joža Sever. Drago mi je da ga je Nenad čitao. U čijem prijevodu i s kojeg besmisla na koji smisao, e to nije rekao.

 
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –