Nevidljivi bombarder

Čelni ljudi američke automobilske industrije sastali su se prošli tjedan u Washingtonu s predstavnicima senatskog odbora za financije, da ih uvjere da im se iz državne blagajne udijeli 25 milijardi dolara pomoći. Trojica menadžera sjela su nasuprot narodnim zastupnicima i rasklopili laptope, spremni ozbiljno i argumentirano objasniti kako će privredni titani kojima upravljaju bez pomoći države otići lijepo u vražju mater.

No, okupljene političare, makar na početku razgovora, uopće nisu zanimale njihove brojke, grafikoni, tablice, planovi i prognoze ukusno upakirani u šarenu PowerPoint prezentaciju. Gary Ackerman, predstavnik Demokratske stranke iz države New York, strogo je pogledao automobilske glavonje i upitao...

“Oprostite, ako je kriza, zašto ste vas trojica jutros došli privatnim letom iz Detroita?”

Tri moćna i okrutna muškarca, tri strašna grabežljivca iz prašume korporacijskog biznisa, Richard Wagoner iz General Motorsa, Alan Mullay iz Forda i Richard Nardelli, koji je na sastanku predstavljao Chrysler, pogledali su se posramljeno i uhvatili meškoljiti kao tri klipana koje su uhvatili da s balkona pišaju po prolaznicima.

“Zar se baš niste mogli poniziti da dođete prvim razredom?”, nastavio je Ackerman otrovno.

Automobilskim šefovima bila je ovo dragocjena lekcija. Moralni prijekor koji su čuli od senatskog odbora probudio im je savjest i učinio ih društveno odgovornijima, boljim osobama i kršćanima. Znate što su učinili? Prije dva dana iz General Motorsa došao je zahtjev američkoj upravi za zračni promet da se više ne objavljuju imena putnika na privatnim letovima.

Iz ove vesele zgode mnogo bi mogli naučiti i mi ovdje. Globalna se gibanja osjećaju i u našoj maloj zemlji i kriza nas ne može zaobići. Naši najbolji ljudi intenzivno razmišljaju kako se izvući iz nevolje. Šetaju s rukama na leđima gore, dolje po sobi, mršte se i cokću, a zabrinuti domar ide s protupožarnim aparatom za njima, da se kojemu ne bi od razmišljanja zapalila kosa. Rezultati njihova mentalnog napora ne mogu biti različitiji. Uzmimo, na primjer, premijera Sanadera. Njegov plan izlaska iz krize preuzet je očito iz životinjskog svijeta. Teorija je u ekonomskoj literaturi poznata pod imenom “puran na kiši” i relativno je jednostavna. Ivo Sanader bi čučnuo, skupio se, stisnuo oči i čekao da prestane.

Predsjednik Republike, na drugoj strani, odlučio se ipak na nešto aktivniju ulogu. Kad god pomislite da je Mesić već u ozbiljnim godinama i od njega se više ne može očekivati da daje kao nekada, žilavi stari momak nepresušnog humorističkog nadahnuća vas iznenadi svježim, dosjetljivim zamislima, poput one da bi se u ovoj neimaštini moglo znatno ušparati na svečanim pogrebima branitelja, da ne šaljemo više čitav vod da puca počasne plotune na sprovod svake budale koja se borila za domovinu. Možda da dođe samo jedan iz Ministarstva obrane i opali tek jednom iz startnog pištolja kao na atletskom mitingu. Ili čak da čovjek uopće nema oružje, nego mašući rukama glumi kako puni poluautomatsku pušku i cilja u oblake. Onda netko drekne: “Pali!”, a on strašnim glasom zaviče: “Kššš!” i sve okupljene nad posmrtnim ostacima hrvatskog viteza malo zazebe oko srca, kakav je to potresan trenutak.

Dok se naš državni vrh tako domišljao kako se sve može rezati javna potrošnja, javnost je iznenadila vijest o helikopteru Mi 171 koji je Vlada naručila u Rusiji. Letjelica s klimatiziranim, luksuzno uređenim salonom s kožnim naslonjačima i barom, satelitskim telefonom i modernim video i audio uređajima, stajala bi nas beznačajnih osam milijuna eura, a služila prijevozu visokih državnih i vojnih dužnosnika u njihovim svakodnevnim aktivnostima, da odu po djecu u vrtić, bace ženu u kozmetičarke i slično. Nisu, naravno, zaboravili spomenuti da bi mogla biti upotrijebljena i za prijevoz bolesnika i unesrećenih. Ovakve se stvari, znate i sami, nikada ne bi kupovale da nema komplikacija u trudnoći na Lastovu.

Ali, tu je, da se ne lažemo, i zadovoljstvo da iz helikoptera na četiri hiljade metara preko satelitskog telefona nazoveš prijatelja i rečeš mu: “Ej, nikad ne bi pogodio gdje sam sad”. Pametniju upotrebu ovog aparata jedva da bismo mogli zamisliti, a ona stoji, rekli smo već, osam milijuna eura, ili gotovo pedeset sedam milijuna kuna. Da to preračunamo u one Mesićeve sprovode, bilo bi para, Bože oprosti, da se čitava jedna gardijska brigada, s pjevanim misama, pionirima i omladinom, počasnim plotunima i barjacima preko lakiranih sanduka, svečano otpremi na onaj svijet i još da ostane za bogat švedski stol nakon sprovoda.

Samo što je ova vijest objavljena, Ministarstvo obrane ju je brzo zanijekalo, ali nekako neodlučno i neuvjerljivo. Tekst demantija donosimo u cijelosti: “Mi smo, istina, razmišljali, ali opet, nekako nam se čini, jebi ga, možda bi bilo malo nezgodno, pa ćemo još koji dan vidjeti”.

Odlučnost ove izjave ne ostavlja mjesta nikakvim sumnjama. Vlada, odnosno Ministarstvo obrane, zaista je namjeravala kupiti helikopter i bila je na dobrom putu da to učini, ali im je neugodno da se to zna, upravo kao i onoj trojici detroitskih biznismena s početka ovog članka, što su potrošili dvadeset hiljada dolara na privatni let da bi užicali dvadeset pet milijardi iz javnih fondova. I jednima i drugima je krivo da se priča o tome. Oni bi letjeli, ali da ih narod ne vidi. Njihov bi problem, kad bolje razmislim, zapravo još najbolje riješio onaj nevidljivi bombarder.

Ove dvije epizode na dva kraja svijeta, dva neobično podudarna događaja sa šefovima američke automobilske industrije na jednoj i hrvatskim državnim vrhom na drugoj strani, dosta nam plastično, uvjeren sam, oslikavaju narav ekonomske krize u kojoj smo se zatekli. Ona je počela kada su bogati shvatili da je ugrožen njihov luksuz. Bez toga krize ne bi bilo. Sva je priča u tome da su se bogati prestrašili da će odjednom ostati bez povlastica. Uvjeravaju vas da morate mijenjati svoj način života, učiniti ga znatno jeftinijim, tek da bi njihov ostao skup kao i prije.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )