Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Nenad Bartolčić • 19.08.2019.

Nije da se hrvatski nakladnici i knjižari ne vole, oni se duboko ne razumiju

(c) BestBook

Potiskivanje frustracija nerijetko dovodi do trenutaka rastrojstva u kojima se u nama probude do tada "disciplinirani" demoni, pa još kada se udruže s nekim neobičnim silama (npr. permanentna kriza) eto nas začas u scenariju koji može podsjetiti na čuveni Kingov roman "Isijavanje" (The Shining, 1977.) ili nekima još dojmljiviju Kubrickovu ekranizaciju istog romana (1980.). I svejedno je li "okidač" bio vezan uz naš privatni ili poslovni dio života (ako ih je uopće moguće odijeliti).

Inspirativno ali i frustrirajuće je pratiti knjižne poslovne magazine i portale i saznavati što se događa s knjigom u npr. Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Francuskoj, SAD-u...  mnoštvo je tu zanimljivih tema, nije samo riječ o informacijama o desecima zanimljivih novih naslova na tjednoj bazi iz svih mogućih tematsko-žanrovskih niša, već i o načinima kako te knjige nalaze svoje čitatelje, što u tom kontekstu rade nakladnici, a što knjižari, knjižničari... kako se strukovne udruge autora trude oko poboljšanja statusa svojih članova itd. Pa iako se spomenuti ponekad nalaze i na međusobno sukobljenim stranama, tamošnje knjižne branše sasvim solidno funkcioniraju jer postoji svijest da iskliznuće bilo kojeg kotačića iz ležaja može usporiti pa i zaustaviti funkcioniranje cjeline, stoga su rijetki koji zategnu preko granice. A nije da natezanja nema, no sve se to događa na zdraviji način, problemi se ne pomeću pod tepih nego se često i sa zavidnom dinamikom o njima govori, polemizira, traže njihovi uzroci i moguća rješenja, nerijetko i nalaze. Na žalost, u Hrvatskoj takve obrasce funkcioniranja knjižne branše još uvijek nismo uspjeli stvoriti, sagledati međusobnu povezanost, kao i nužnost usklađenog funkcioniranja različitih karika u tzv. lancu knjige.

No, što ako se u jednom trenutku dogodi trenutak "pucanja" hrvatske knjižne branše, ako se složeni mehanizam proizvodnje i prodaje hrvatske knjige naprasno zaustavi zbog (na)puknute karike, a nagomilane frustracije se preliju preko ruba čaše? Ako netko misli da se taj trenutak već dogodio krahom knjižarskog lanca Algoritam MK tada je u krivu, hrvatsko knjižno tržište jest ozbiljno "zakašljalo" i mnogi su nakladnici izgubili desetke i stotine tisuća kuna, ali se i opet nastavilo po starom, bez prave terapije. Samo dobra volja i skupi lijekovi nisu dovoljni bez promišljene terapije, a čak niti najbolji liječnik (kojeg nemamo!) neće izliječiti nediscipliniranog pacijenta. Stoga bi nam prije definitivnog pucanja čak dobro došao jedan malo blaži oblik "shininga”, koji će omogućiti da se mračni tuneli otvore i provjetre, pod uvjetom da re-akcija koja slijedi ipak ne bude ona sa sjekirom, s kojom je u Kubrickovom filmu tako maestralno baratao Jack Nicholson.

Krajnje je vrijeme da si kao ceh, bez figa u džepu, međusobno artikuliramo što mislimo jedni o drugima i što si sve zamjeramo, tko bez koga misli da može (ako može?), jer npr. ono što se u posljednje vrijeme  događa s cijenama knjiga u Hrvatskoj, tek je svojevrsna uvertira u ono što će se tek događati krajem godine, posebno uoči, za trajanja, i po završetku zagrebačkog sajma knjige Interliber. I kolikogod se potrudili da Interliber programski uresimo razgovorima s piscima, okruglim stolovima, panelima i sličnim... ništa neće bitno promijeniti činjenicu da smo ga pretvorili u jedan veliki vašar, najveću godišnju rasprodaju knjiga koja donosi kratkoročnu sreću ali i daljnje destabiliziranje i urušavanje branše. Vjerojatno je ovakva ocjena nedovoljno razumljiva za one čitatelje koji još uvijek rado kupuju knjige, pa poput penzionera kalkuliraju gdje će i kako najjeftinije proći, često i znatno ispod otisnutih cijena, u raznoraznim kombinacijama "uzmi više plati manje" ili u posebne dane u tjednu kada se lijepi popust na popust, uz besplatnu dostavu i sl.

Da ne bih ostao neshvaćen, kada bi se na taj način u dogovoru izdavača i knjižara tijekom cijele godine čistile stare neprodane zalihe bilo bi to vrlo poželjno, i velika je greška što se izdavači i knjižari ne mogu dogovoriti za osmišljene i regulirane rasprodaje na izdvojenim policama u knjižarama, jer i najmanja knjižara u tu svrhu može izdvojiti barem jednu policu - ako to želi. Ali, kada već i novu "ispod čekića" knjigu u prvim danima po izlasku možete kupiti od nakladnika po znatnim popustima & kombinacijama (ili u pretprodajama koje zapravo i nisu jer su "preblizu" danu izlasla knjige) tada se može postaviti pitanje tko tu koga obmanjuje i zašto, jer se na koricama otiskuje cijena knjige koja gotovo više nikoga ne obvezuje i sve su rjeđi naivci koji knjigu kupuju ili prodaju po njezinoj kataloškoj cijeni koja je kao "zaštićena" Sporazumom o jedinstvenoj cijeni knjige?

Ako u regulaciji koju donosi tzv. jedinstvena (fiskna) cijena knjige ne vidimo ono pozitivno što u njoj vide u Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, Italiji, Nizozemskoj ili susjednoj Sloveniji...  tada mogu prihvatiti argumentiranu volju većine da u Hrvatskoj pronađemo neki svoj vlastiti put u reguliranju međusobnih odnosa npr. nakladnika i knjižara, ali nemojmo držati figu u džepu, zagovarati istovremenu maksimalnu slobodu tržišta i maksimalnu moguću financijsku intervenciju države u to isto tržište, a s treće strane držati se kao da te fige nema.

Po ne znam koji put tvrdim da nema nevinih, i sasvim je svejedno od koga bih krenuo. Iako je knjižarstvo desetljećima bez mjera ikakve pomoći bilo najviše prepušteno hirovima tržišta pa je onda rješenje uz destimulativni model komisijske prodaje nalazilo i u "cijeđenju" nakladnika visokim rabatima i neredovitim plaćanjima, upravo oni najmoćniji knjižari rješenje problema svojih prenabildanih sustava "zacementirali" su u praksi maksimizacije rabata i svoj nauk prenijeli dalje, zanemarujući vlastite mane koje su se ogledale u npr. loše osmišljenoj ponudi (pretjerani fokus na mainstream produkciju i ne uzimanje u prodaju knjiga brojnih "drugačijih" nakladnika); sterilnosti uređivanja knjižarskih izloga; prezentaciji knjiga unutar knjižare; (ne)inovativnosti u prodajnim praksama...

S druge strane, na slabosti, pa i ucjene velikih knjižarskih lanaca, nakladnici će uvijek odgovarati podizanjem cijena knjige ali i vraćanjem istih "u normalu" traženjem novih načina direktne prodaje koji će zaobići knjižare, što je s većom penetracijom Interneta i društvenih mreža u poslovanju postalo nikad jednostavnije, a nakladnički web dućani (nemojmo ih zvati web knjižare!) zamijenili su nekadašnje štandove na ulicama i trgovima. Neki među njima će čak nastojati preko ugovornih klauzula onemogućiti knjižare da njihove knjige nude knjižnicama jer bi to po novom valjda trebalo biti isključivo pravo nakladnika, pa velikodušno ostavljajući knjižarima prodaju isključivo u prostorima knjižara, lukavo pretvaraju knjižare u svojevrsni showroom u kojem će se njihova knjiga ogledati, prelistati ali ne i kupiti, jer knjižar teško da će moći konkurirati nakladniku cijenom ili uvjetima prodaje. Od Ministarstva kulture će pak i jedni i drugi tražiti veće pa i nove potporne linije, unisono mantrajući da se napokon mora financijski pomoći i knjižarama, ali će ignorirati činjenicu da se u praksi već dogodila sve veća nelojalna konkurencija koja onemogućuje knjižarstvu da čvršće stane na noge, a u takvim okolnostima pomoć knjižarstvu je zapravo neučinkovita, iako iz perspektive knjižara dobrodošla.

Nisam najpametniji i nemam čarobni štapić ali vjerujem da bi bilo korisno da se predstavnici knjižne branše počnu jednom godišnje okupljati u reprezentativnom broju u nekom relaksirajućem ambijentu i okruženju (što Interliber nije!), ali i različitom od samotne izolacije planinskog hotela iz Kingova romana, gdje bi nakladnici i knjižari (i svi ostali zainteresirani) kroz npr. dvodnevno druženje odradili nekoliko stručnih radionica na koje bi se kao prezenteri osim domaćih mogli pojaviti i knjižni profesionalci iz onih zemalja koje sve to nedvojbeno rade bolje od nas, a dio vremena proveli bi i u neformalnim druženjima, razmjeni iskustava i ideja, pa i dogovaranju nekih budućih suradnji. Jer nije da se hrvatski nakladnici i knjižari međusobno ne vole, ali oni se duboko ne razumiju, a poneki ne razumiju čak niti vlastitu profesiju u koju su više igrom slučaja upali.

Naravno, organiziranje takvog godišnjeg skupa nakladnika i knjižara bi koštalo, ali branša koja i u kriznim vremenima godišnje obrne 100-ak milijuna eura prometa s knjigom i nije najsiromašnija branša u Hrvatskoj, i ako je dobre volje mogla bi si to priuštiti. Ne zagovaram kongresni turizam, ali s jasnim ciljem zašto se to čini, taj dan-dva samorefleksije možda bi nam pomogli da se napokon, mic po mic, počnemo izvlačiti iz gliba u koji smo vozeći po autopilotu znatnim dijelom i vlastitom krivnjom upali.


** tekst je prvotno objavljen u BestBooku, mjesečnom prilogu o knjigama tjednika Express.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –