Nikola Kraljić : Barka na vezu
Problematika disciplinarnosti i discipliniranosti teorijskih pristupa stvaralačkim tekstovima aktivno se i sustavno propituje otkako se John Barth, ranih šezdesetih upitao koliko je literatura, kao nositeljica i promotorica modela visokog modernizma, zapravo iscrpljena. Barthov je esej namjerno objavljen u mjesečniku "Atlantic Monthly" ne bi li mjestom objavljivanja ukazao na zatvorenost i sterilnost rezervata književno znanstvene periodike koja, nerijetko u tekstove učitavajući vrijednosti, normira izvornu neukrotivost književnog izraza.
Pozicija teoretičara odmiče se i zatvara u sveučilišne urede i ordinacije za umjetnost riječi, dok se kritika oslobađa uza čvrstoga kategorijalnog aparata, sama se premeće u segment tekstu popratnog i tekstom inspiriranoga kreativnog izričaja, i oslobodivši tu energiju, od teorije posudivši minimum potrebne discipliniranosti, odilja se.
"Barka na vezu" kreativni je dokument i krunski dokaz ograničenosti periodizacija, raščlambi i inih teorijskih i teoretizirajućih pred-umišljenih kastarcija individualnog (ovdje konkretno) pjesničkoga glasa kojega su, paradoksalno, ti dobrohotni teorijski zahvati, skinuli s armiža i uputili na pučinu nad kojom, umjesto sunca i zvijezda, sekstant za točku prosudbe, na horizontu (ne)očekivanog, rabi oko kritičara.
Doslovno rastući s i bivajući formiran glasovima akademske zajednice (K. Ivanišević, Z. Mrkonjić, B. Bošnjak i pogotovo M. Stojević koji je sustavno pratio i uredničko/prijateljskim sugestijama uporno poboljšavao Kraljićev stih...) koja je Nikolinoj poetici osigurala potvrdu drugoga reda, onu dakle univerzalno afirmativnu... kako sam kaže, na putu k bovi i vezu, Nikola im je na najbolji mogući način pobjegao, okrenuo barku punu spoznaja i otisnuo se sam samcat u beskuon Kvarnera i drugih oceana.
Knjiga je ova sinteza iskustava koja su (barem se čini) međusobno razgraničena, kao recimo iskustvo jezika koje nije istovremeno i iskustvo zemlje, pa kampanilizam koji ne bi trebao imati odveć zajedničkog s postupkom radikalne dekonstrukcije i rekonstrukcije pjesničkoga znaka... A ova je knjiga dokaz ograničenosti periodizacija i kategorizacija, epohalne promašenosti disciplinarnosti u znanosti o bilo čemu pa tako i o književnosti, jer, Kraljić je kapitan od sintezi.
Istovremeno i zavičajac i univerzalac, i oko z kanpanela i ono mundijala, i štokavac i čakavac, i filozof i psiholog i ribar i grintavi bodul... pjesnik koji je, iskoristivši protetiku struka, njome podpuntan, na kraju puta (na tomu sam inzistira u knjizi) dopunio glas koji je gotovo pola stoljeća bio u trajnom formiranju.
I kud ljepšeg načina da se kaže hvala svim suflerima struka koji se, skoro kao i Nikola, mogu ponositi ovom, mislim da ne griješim, uz onu o Ani i Bartolu naravno, najdorečenijom knjigom. Na kraju krajeva, nije ni važno "Tko li to upravlja kormilom nužnosti" ako barka nekamo gre. A da gre, gre. Va totalnu memoriju sinteze, va iskustvo sažimanja sega naučenoga ča je, ki će to znat, morda i bez imena, odvavek tanjalo va Miku. Aš, ako ta nužnost i je negdere, "trebat će vjetar u leđa / i bijela il' crvena jedra / pod kim šeću ribi / i morske sirene / pol ribi / pol sise oh Bože / le li to moguće / hodam po četirih kako ne bim / sve to promatrao / i ludovao ludovao / bijesnio na goruću želju // Homo home ze zgubit / va Nigdarjevo".
Hvala semi meštri od teoriji ki su Miku dali vjetar u leđa, semi skretničari i promotori... Miko dalje ide sam, bordiža a šnjin su, manje od Njega i Sudbina i Fortuna. Dobro mu i nemirno more.
Nikola Kraljić: "Barka na vezu"
Lukom, 2012.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )