Nikola Kraljić : Oblak u moru
Pisan iz međuzemlja, "kao da lebdi", knjižni godišnjak Nikole Kraljića, i ove je godine, poput sunca u Japanu, izašao na vrijeme. Doima se poput lijevka u bocunu. Iz života u kruzima koji se i dalje šire, oko i pero barba Mika, namjerno sužava izraz. Sintetizira i zgušnjava poetološke zaključke, pritom ostavljajući predmetno-tematske horizonte širokima. Kad na početku knjige napiše da se jezik "kreće kao na vjetru zastava, kao kad zmija psiče, nos upravlja pokretima glave, ruke su u stanju pripravnosti", znamo da se možemo pripremiti na već viđeno.
No, repetitivnost izraza koju ovdje očekujemo sve je do dosadna i jalova. Ne. Ona je znak da je Miko itekako s čitateljem, da je sabran kao i pjesma u kojoj se sabire njegovo sve. Evo kako.
Nakon što kaže da su ruke u pripravnosti tek onako, za svaki slučaj, Kraljić prelazi na čin. Čitamo recept koji činu prethodi: "oko pasa obujmiti", pa čin: "povremeni uzdasi s pokretima uokrug kao kod onog plesa, a međunoge oh majko moja (kakova fraza) spasi sina svoga." I odmah zatim čitamo da je nastavak svemir. Zaista. A ona, koju je porodila zmija jezika u jeziku koji se kreće kao barjak na buri, "ona je napredna nazadna nastrana i sve se to kreće eliptično".
I sve je tu. I Miko i popudbina: jezik zavičaja i zavičaj jezika, kultura i običaji, preciznije običajna duhovnost, religija (antropo-centrirana) i egzistencijizam i strah i drhtanje i poljubac i erotika... sve je u pjesmi koja je zastava Kraljićeve dvostoljetno i dvomilenijski postojane eroto-kozmo-gonije.
Bivši gazda "Lačnog Franca" pjeva himnu vječnoj mladosti koja se izgovara "bol star bol nor". Zoran Predin nije ni približno star (a bojim se ni nor) kao što je to naš Miko Psiholog. Ali, Mikula nije nor, on je ludd. Da, s dva d. Po onome Luddu iz kojega dolazi igra; ludizam kako se o njemu ozbiljno znalo govoriti u za našu nam poeziju daleko ozbiljnijim vremenima sedamdesetih. Ludizam je u potpunosti nastanio pjesmu "Strišo buso" u kojoj se budi onaj stari Piccaro koji je, možda u najboljoj Kraljićevoj knjizi u kojoj se Bartol bavi Anom a Miko i Anom i Bartolom, žario i palio po regiji i svemiru stiha.
Put putuje glas iz jezika, otkrivajući načine na koje igra ispisuje koordinate: "Kad strišam znaj da ću morda prit / kad buso igram znaj da ti išćen naklon / kog ćeš dat // ako ćemo partiju dobit / od uzdaha i mogranja / do smokava i brižnog / glađenja kože od pupka / na gori / i / doli // kad strišam / kad buso igram." Kartaška igra stvar je konvencije. Ima striktna pravila.
Ali, ako pročitamo ovu pjesmu u nju zavirujući bez pozitivnih predrasuda, vidjet ćemo da se u njoj igrač, Ludd, poput onog najavljivanog a nikad svijetu zaroštanog, zaigranog i luddog Marxovog atoma starog Leukipa preko Demokrita, ostvaruje samo mimo putanje pravila. I tu je, u verigama konvencija i iskoraka, u borbi non-konformista u svijetu kukavičkih kompromisa, točnije u kidanju tih veriga, postavljena životna filozofija Nikole Kraljića.
Od puno je toga taj u životu poludio. Za ono od riba znamo svi, ali ima toga još... Sam kaže da je tu bilo i ludila od leptira, od kukaca, mrava, veslanja, juga, bure... od Vedrane, Marice, Ane i Cecilije... od "vrimena imena i vimena", od "pupaka i međunožja", od "smokava, črešanja i nara", čak i od molitve, molit ću lijepo... i lijepo je vidjeti, barem jednom godišnje, da barba Mika i dalje "tijek stihova čini sumanutim".
( Tekst je pvotno objavljen u Novom listu )