Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 06.10.2008.

Nikola Kraljić : Punta od Erta

Nepotrebno samozatajan čitač hrvatske proze i poezije, Branimir Bošnjak, najnovije stihove Nikole Kraljića prepoznaje kao “svojevrstan dijalog svjetova” koji se ostvaruje u pjesmi i samom pjesmom često postaje “mjesto gdje se objedinjuje krhotina trenutka u slici vječnosti”. I stvarno, ova je knjiga pisana “u dosluhu s prirodom”. Čitajući je, njome izazvana, izronila mi je mentalna slika Gospodina Palomara, onoga opservatora kojega je u povijest književnosti uveo Italo Calvino.

Nikola Kraljić, barba Miko, Miko psiholog... i koji su mu još “bodulski heteronimi” u Punti od erta, gradi svijet nečega što se dade pronaći u literaturi Kubanaca poput Reinalda Arenasa, Virgilia Pinere, Joséa Lezama Lime, čak i pariškog egzilanta Guillerma Cabrere Infantea... a to je insularni kozmopolitizam – pogled s otoka koji ne ograničava nego proširuje međe svijeta.

Slobodni koliko i njihova imaginacija u vrijeme diktature, Kubanci su u njima bliskom “dijalogu svjetova” miješali stvarne mikrosvjetove s izmaštanim makrokozmima i iza sebe ostavili jednu od ponajboljih “nacionalnih” literatura. No, barba Miko nije ničim sputan. Dapače, sam je sebi i ura i svit mimo vrimena, sam je sebi i dobro jutro i laku noć, i barka i more, i ješka i riba, slobodan “ko tica / pored kobca”.

Slobodan dakle onoliko koliko to ljudsko biće uopće može biti.
   
Upućeniji u poetiku Nikole Kraljića na neki način prate autorovo “sazrijevanje”, njegove mijene, njegovo “odrastanje”. Jer nije samo jedan Miko u Nikoli, ima tu jedna mala ekipa. Katkada jedni s drugima govore, katkada se svade, a katkada jedan, uvidjevši da mu je to u danom trenutku ili pametno ili oportuno, pred ovim drugim, zašuti.

Ova “Punta” zrela je knjiga koja ne samo da “dijalogozora svjetove”, ona vodi poetski dijalog s “autorskim likovima” Nikola razgovara s barba Mikom, barba Miko s Mikom ribarom, a svi Nikole ove knjige, razgovarajući s prirodom, njoj se najprije predaju, pa se u nju kao aktivni promatrači pretaču, da bi na kraju i sami postali ona.

“Mir / nigdje nikoga / u mislima sam / kao pred neveru nebo i more / ne utapljaju se jerbo ih dijeli / Ert Kijec Rijeka i Učka / a na jugu je Cres”. ili: “U suton Učka / prehitila mi pogjed / rujan / na / Velebit”.

Iz oba je primjera razvidno da su opservator i opservirano, onaj koji gleda i ono gledano, jedno. No, ne utapaju se na jednostavan način jedno u drugo, jer se, barem se tako čini, ovdje ne radi o odnosu subjekta (ja) i objekta (ono), nego o relaciji subjekta i subjekta, Mika i Mora, ili pak, ako se zrcalo (hadrijansko) okrene u lice vode, tada se radi o odnosu dvije instance koje bi tradicionalnije interpretacije odredile kao odnos objekta i objekta; sada najprije Mora a onda Mika. Ali, budući da glas koji nam govori ipak pripada Miku; on je taj koji slika, bilježi, i onaj koji za nas progovara... dakle, ipak subjekt, ali ni po čemu analitičan.

Iz jednostavnog razloga jer se ne nalazi izvan predmeta o kojemu govori, već je u njega i simbolički i tekstualno i životno uronjen. A zna onaj Miko Profesor, onaj koji se načitao filozofije, da je jedan od zahtjeva za objektivnim sagledavanjem svijeta taj da subjekt bude izvan predmeta. Nije li na to svojedobno u “Tübingenskoem uvodu u filozofiju” još neuvedene nagovarao Ernst Bloch? Ali, frega se barba Miku za to što zna Nikola. Pa samo mu može smetati da napiše da mu Učka prehićiva pogjed.

Iako u knjizi nalazimo izuzetno refleksivne i ozbiljne motive kao što je to recimo možda i motivski najzahtjevnija i “najkompliciranija” pjesma knjige “Od čekanja rastu vlasi...” (44), duhovitost je još jedna od odlika ove skromno-lucidne zbirke.

Početak ludičkog “oslobađanja od ozbiljnost” čitamo na stranici 38. u pjesmi “Z Kalvarije” u kojoj “lipotica (gre) va grad prez mudanti”. A zač? Pa valjda zato da “bude propuh / za svježinu vrutka / roda našega / zi / Kalvarije”. Oslobođeni smijeh, odbivši se od dosjetke iz mentalne poskočice “oj lignju moj/ hoj” zaživi i zaigra se u ciklusu “Barba Miko” kojega autor ni u primisli slučajno potcrtava repeticijom priručne definicije zasad najvišeg stupnja osobne slobode, a, kako stvari stoje, možda i slobode jedinke uopće. Pa da i mi ponovimo: “Slobodan sam ko ptica pored kobca”.

Samo tako dalje Miko, odrastaj ma ne odrasti, i, da ne pozabin, čuvaj svojga lignja... u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Za svaki slučaj. Howg!


( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –