Nikola Kraljić : Vega

Održava se
01.01.1901.

"Vega" je ovogodišnji pjesnički učinak Nikole Kraljića. U "Vegi" se konačno u potpunosti artikulirao dugo najavljivani panteizam pjesnika. Zavičajnost, duhovnost, ambijentalnost, flora i fauna Kraljićeve mašte... našli su se u zasada finalnoj dijadi elemenata (voda - zrak) u stihu zanemarujući pitanje njihovog elementarnog zavičaja. Iako je teritorijalnost u zavičajnom prisutna na njezinoj mikrorazini, čitajući najnovije Kraljićevo omoretvorenje neba i onebljenje mora čitatelj s lakoćom odbacuje pitanje o teritorijalnosti u tradicionaonom njezinu smislu, prevodeći je u bezgraničje.

Na pitanje koje stihovi sugeriraju: gdje sve o čemu pjesnik pjeva (uključujući i rapsoda barke, ribe, neba i mora) stanuje i živi, upućeni će s olakšanjem reći: u Nikoli i izvan njega. Kod gotovo finalno artikuliranog Kraljića ionako nema granica, nema razlike između onoga što je egzistencijalnom posudbom od jačega pounutrio i onoga što ga kao jedinku u kojoj se sažeo svemir, sadrži. Ne samo "biti" nego je i "imati" u (ne)posjedu ovog čakavskog cinika: "Moje krumpire / moje pomidore / moju rigu / moj radić / u rastu podržava / sitni oblak // nad lovorikom". Biti je i biti i ne biti samo za sebe, imati je i imati za sebe i nemati, dakle, moje, tvoje, naše... našlo je sva svoja mjesta u ovoj zbirci.

Adresirajući zavičajnost svijeta i svijet zavičaja, pišući pogovor koji se zapravo obraća cjelini Kraljićeve poetike, njegov ponajbolji urednik i čitatelj Milorad Stojević kaže: "Njemu teme nisu samo one (za zavičajnu čakavsku liriku) klasično opsesivne kao što su kamen, more, sunce, težački život i sl., nego ga ponajprije zanima univerzalno čovjekovo razmišljanje o egzistenciji, njegov filozofski pogled na stvarnost te položaj njegova obitavanja u (čakavskome) jeziku" (103).

Ali ne samo to. Poezija ove knjige odmakla je barem korak dalje od ovdje sugerirane binarnosti partikularno - univerzalno i sintetizirala u jednu novu, od binarizama odvojenu kvalitetu. Ovdje je svemir u zavičaju, a zavičaj u svemiru... Panteistički obogotvoreni svijet čiji najmanji detalji materijalizacije duha (ježica s ježićima koja "piva Zdravomariju", kupina, burin z Urinja...) kao i beskuon (Mliječna staza i kolovoški roj kometa te sama Vega...) skladno stanuju u sada već udomaćenoj "maloj galaktici jezične odore". I baš ta konačna oprava od vječnosti koju je kiša kometa presvukla u znak mjesto je sastanka kraja i beskraja, detaljâ i cjeline svijeta.

Jezična odora Nikole Kraljića primjenjeno je egzistencijalno raskošna. Iskustvena sinestezija koja je tkanina cijele zbirke fascinira. No, bila bi još raskošnija i fascinirala bi ona žešće kad bi s Kraljićem poradio malo stroži urednik-izbornik. Tada uz bok izvrsnih pjesama kao što je to nevjerojatna "Šišmiši" koja spaja ćutila, zavjeru netopira, praznovjerje i kudlake, namjernik na slova ne bi nalazio slabašne stihove poput ovih: "...ležiš na nebu kako oluk / okolo crikve / nakon kiše // u proljeće / kada slavuji i kosi / pozdravljaju kapi kiše..." u kojima je jedna "kiša" previše.

(Tekst je prvotno objavljen u Novom listu)