Nikola Petković : Uspavanka za mrtve
Osamnaest godina nakon «Priča iz davnine», romana objavljenog u Quorumovoj biblioteci, Nikola Petković javlja se kompleksnim i originalnim romanom za kojeg možemo ustvrditi kako se radi o samom vrhu prozne produkcije barem prve polovice godine. Petković, još uvijek slon eksperimentu i postmodernističkim poetikama, vješto je spojio nespojivo – sadržaj s kojim se domaća proza bakće već nekih desetak godina i formu koja ne pristaje na kompromise čitkosti&pitkosti, kao nekih od kriterija kojim se danas procjenjuje prozno djelo. «Uspavanka za mrtve», čija je gotovo trećina ispisana čakavicom za koju je potrebno neko vrijeme da joj se «uđe u kod», sa svojom nelinearnom strukturom, promjenama pripovjednih pozicija i diskursa, jedan je od romana za idealnog čitatelja s idealnom nesanicom, no kad takav konačno utone u san bit će više nego zadovoljan.
Petkovićev roman vrlo je teško tematski i žanrovski odrediti. U središtu jest svojevrsna biografija (ali i putopis) glavnog junaka Nema koji svoj životni krug izvodi na relaciji Bakar- Amerika-Bakar, u vrijeme nesklono jednoj generaciji koja je svjesna kako se našla u ratu «koji je Zapadni Balkan očistio od rokera». Odlazak iz oštarija u kojima s prijateljima snuje putovanje u Španjolsku početak je neobične putanje na kojoj se odvija potraga za vlastitim identitetom, koji se raspršuje na više njih, a jedan je svakako i generacijski. Roman, s gotovo pikarskim karakteristikama, prati Nema na njegovim neobičnim poslovima, u njegovim neobičnim ljubavnim vezama, u susretima s hrvatskom emigracijom proustaškog tipa, u okvirima američke sveučilišne zajednice, u odnosima s prijateljima i poznanicima. Istovremeno to su i zapisi o snovima, obiteljskim prošlostima, esejističke dionice koje tematiziraju neke od vrućih, čak i tabu tema politike i nedavne povijesti, dijelovi koji funkcioniraju kao egzil-književnost i dr.
U gustom proznom tekstu Nikole Petkovića isprepliću se privatni košmari s onim javnim, frustracije i psihoterapije s tezama o nesretnim narodima, fantastične dionice u kojima se može razgovarati s Nikolom Teslom ili Slavom Raškaj u apsurdnoj ustanovi za produljenje života s duhovitim dijalozima «va oštarije». Nemo je, dakako, nekakav antijunak, pojedinac koji putovanjima, odlascima, ali i stalnom vezom s domovinom, utjelovljuje prevarenu i izgubljenu generaciju, svjesnu kako borba u kojoj ne želi sudjelovati nije njegova borba, ali i kako bi ostanak na drugom kontinentu značio gubitak identiteta za kojim se upustio u traganje. Jer, «Uspavanka za mrtve» velikim je dijelom roman o jeziku; zbog toga je djelomično pisan čakavicom, zbog toga su dijelovi napisani engleskim (kao globalnim antipodom), zbog toga glavni junak zna kako mora umrijeti na svome jeziku, baš kao i njegov djed. «Granice jezika, kažu mudri, granice su čovjekova tijela. Granice čovjekova tijela, granice su domovine», piše Petković i potom zaokružuje silogizam – «Granice nečijeg jezika, dakle, granice su nečije domovine». Ili, nešto opuštenije – «Jezik nije budala».
Nemova interakcija s drugima, različitim rasama i nacijama koje susreće na američkom jugu, njegova pozicija koja spaja globalno i lokalno, dovodi do spoznaje o jeziku kao jedinom «čvrstom» identitetu koji ne mogu poljuljati ni ratovi, ideologije, smiješni političari, utezi prošlosti, pa ni dislokacija u drugi kontekst. Negdje u nenametljivoj pozadini ovo je i roman o pisanju, o knjizi koju o sebi i prijateljima želi napisati Nemo, o pomodnim temama i sumnjama u smisao pisanja.
«Uspavanka za mrtve», iako vrlo kompleksna i gusta, nije nimalo zamoran roman u kojem pripovjedač demonstrira svoju erudiciju i vještinu posezanja za različitim diskursima. Ona je naoružana i doista brojnim duhovitim dionicama, ironijom i autoironijom, odličnim dijalozima kao odmorištima nakon vrlo ozbiljnih esejističkih disursa, čak i vrlo komičnim fusnotama prijevoda u razgovoru s Nikolom Teslom, koje podsjećaju na kratkotrajne pokušaje titlovanja filmova iz susjedstva. Razvedena priča koja na trenutke začuđuje svojim rukavcima i naglim rezovima zapravo odlično funkcionira kad joj se uđe u kod koji nije jednostavan, ali nije ni preuzetno umjetan. Petković je napisao inteligentan roman o problemima koji muče epohu, na uzorku generacije koja je slušala pank, ali istovremeno želi umrijeti «in Chakavian», ma koliko to nekima nemoguće zvučalo. Jako dobro.
* * *
Nikola Petković (1962) jedan je od pripadnika Quorumovog naraštaja koji je uspješno spojio akademsku i spisateljsku karijeru. Doktorirao je književnost u SAD-u na University of Texas at Austin. Od 1992. predavao je na nekoliko američkih sveučilišta. 2003. vraća se u Rijeku gdje danas djeluje kao izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci (Odsjek za kulturalne studije) i kolumnist Novog lista. Objavio je tri pjesničke zbirke na hrvatskome jeziku gdje je povremeno «iskušavao čakavicu» («Vile i vilenjaci», 1984, «Melodije Istre i Kvarnera», 1989, «Dan na bijelu hljebu», 2001), te jednu na engleskome («Las Regiones Perdidas», 2001). 1989. objavljuje prvi roman «Priče iz davnine», duhovitu intertekstualnu obiteljsku kroniku pripovijedanu iz pozicije infantilnog pripovjedača, o obitelji u kojoj muški članovi vole skakanje u kadu. Istovremeno, to je i roman koji tematizira samo pisanje.