Nikola Tadić : Pad Segestike

Održava se
01.01.1901.

Jedna od temeljnih nakana Novog historicizma, intelektualno-akademskog pokreta na čijem je čelu američki majstor renesanse i primijenjeni šekspirolog Stephen Greenblatt, jest pročitati povijest iz perspektive sivih joj zona. Jednostavnije rečeno, ne na nju gledati očima pobjednika i tako afirmirati oficijelnu povijesnu priču o bivšim mjestima, bivšim vremenima i bivšim ljudima, nego u nju zaviriti rabeći bočno ogledalo u kojemu će se odraziti sjene onih čiji je glas službena povijesna priča namjerno i svrhovito ušutkala.

Školnički je to nastavak kulturno-arheološke geste koja kategoriju genealogije Friedricha Nietzschea, kao i onu arheologije znanja Michela Foucaulta, pretpostavlja kategoriji povijesti. Potonja je uvijek službena, patrijarhalna, mitologizirana priča o progresu koja naknadno događaje slaže po redu, onako kako to ideologiji koju opslužuje, odgovara. Sama činjenica da ne postoji niti jedna službena povijest koja započinje riječima: "Mi ... xy, smo hrpa nesposobnih papana koja se stoljećima trsi učiniti to i to i kojoj sustavno nikako ništa ne polazi za rukom..." dovodi u pitanje objektivnost samog koncepta službene povijesti.

Američki intelektualac i kritičar kulture Hayden White, u programu kojega naziva »metahistorijim« tvrdi da je disciplina kojom se dade zagrepsti ispod površine službene "objektivnosti" historije, ni manje ni više nego teorija književnosti. Jer, fikcija povijesti služi kao korektiv: kao putokaz za otkrivanje njezine arbitrarnosti, esencijalne oslonjenosti o moć, kao svjetlo za onaj retrovizor koje bi nam moglo ispričati priču »onako kako je to stvarno bilo«. Iz perspektive nečega što Carlo Ginzburg (i ne samo on) naziva "mikrohistorijom". Iz rakursa one povijesti koja krupne planove njezinih "malih" i "običnih" protagonista pretpostavlja panoramskim planovima velikih priča i projekata od kojih niti jedna ne mari za ljudsku jedinku.

Knjiga Nikole Tadića "Pad Segestike" metahistorijski je zahvat u prošlost povijesti ispričan na način njezina genealoga-poete koji, kod kuće u vlastitu žanru, potkopava žanr povijesti – povijesti koja je, kako o njoj misli White, samo jedan od oblika pisanja. Baveći se legendom o Segestiki (na impozantno repetitivnih 160 stranica), Tadić nastoji rekonstruirati vrijeme o kojemu sadašnjost ionako zna malo do ništa, ali je to ne priječi da se nekritički hrani na njezinoj tradiciji. Fenomen invencije tradicije o kojemu piše Eric Hosbawm na znanstveno discipliniran način razlaže kako u povijesti, odnosno u njezinoj oficijenoj priči o prošlosti, učinak u pravilu prethodi uzroku. Tradicija je uvijek nešto što se naknadno izmašta i kanonizira kao jedan od stupova kulture koja ju je proizvela.

Legenda o Segestiki junačka je priča. Ali Tadićev poetski korektiv intelektualno je pošteniji od velikih narativa o kolijevkama etno-nacionalnih identiteta. On kaže: "Iako izgorjela /  Legenda o Segestiki /  I dalje ostaje neosvijetljena / Igrajući se poviješću na pjesnički način / U sve te istine historije / Ugurat ću nekoliko laži i besmislica..." Radi se dakle o eklatantnoj primjeni metahistorije u kojoj se autor prema velikim istinama povijesti odnosi ne bez ironije. Ugurat će, kaže, laž u veliku istinu povijesti. A zapravo će malu osobnu, možda i bijelu laž, suprotstaviti ogromnoj, velikoj, kanoniziranoj laži povijesti.

U igri Davida i Golijata, Tadić će mirkoenergiju sinkronijske osi suprotstaviti sveprotežnoj dijakroniji kanoniziranog vremena. Preciznije, priče o vremenu. Da Tadića zanima mikronaracija i mikrohistorija, priče u kojima su junaci lica onih koje službene verzije brišu iz arhiva, govori i jedna od zaključnih pjesama knjige-projekta. Zove se (tu u glavnom iznenađenja nema) "Segestika": "Arheologija hrastova ugarka / Kako doći do zrenja biti / Do keltskih života / Iz pepela crnih žara / Sa blatnog dna / Odzvanja / Kreket žaba". Nikako. Ili kroz poeziju. Kroz poetiku povijesne priče.

Kao alegorija granice; granice nakon koje biće prestaje biti ono što je, ali i granice koja umjetno spaja i isto tako razdvaja svjetove, Segestika nikada neće prestati padati. No, njezina energija Feniksa nije pozitivna. Ona je nostalgični lament i vapaj za pažnjom koju na ovaj način umiju zatražiti jedino iz povijesti nasilno izbrisani prostori. Poetika pravdiničkog očaja konstanta je ove knjige u kojoj je, ma koliko suvremen i zanimljiv njezin literarni zahvat bio, u izvedbi i sama zapela na granici: onoj između programa-manifesta i poezije. Poezija je, ovoga puta upregnuta u mikropovijesne dimenzije razračuvananja s vremenom skončala na margini.

Pjesnički jezik ustuknuo je pred velikim projektom prečitavanja nepročitanog vremena, tako da je estetska dimenzija knjige izostala. Sve u svemu, hvale vrijedan kulturološki projekt kojemu se, ni kriv ni dužan, stih našao na putu. Ali tko zna? Možda za koju dekadu povijest o ovoj knjizi bude sasvim drugačije sudila.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )