Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 05.11.2008.

Nina Mimica : Lea ide u Hollywood

O Nini Mimici, redateljici s uspješnom talijanskom karijerom koja se nedavno odlučila vratiti u mjesto čije je ime identično njezinom prezimenu, pisalo se u kontekstu loše karme njezina filma "Mathilde", koprodukcijskog projekta s velikim glumačkim imenima među kojima prednjači Jeremy Irons, koji još uvijek stoji negdje u buksi, umjesto da se prikazuje publici.

Sada se o njoj može pisati i kao književnoj debitantici - sjaj i bijeda snimanja "velikog" filma, s naglaskom na ovo drugo u čemu svoju ulogu imaju producenti i dakako novac, dio je priče koju nam je autorica ispričala u prvom romanu "Lea ide u Hollywood", jednom od neobičnijih i simpatičnijih naslova koje sam imala priliku pročitati u posljednje vrijeme.

Dobitna kombinacija u ovom je slučaju spoj posvemašnje neopterećenosti žanrovskim ladicama, umješnog korištenja filmskih tehnika u drugom mediju, duhovitosti i (auto)ironije, no prije svega atraktivne priče koju pripovjedačica želi ispričati, jer ju je doživjela.

Priprema i snimanje "Mathilde" poslužili su kao predložak za pisanje romana i jasno je da se dodatni bodovi dobivaju upravo na atraktivnosti teme koja otvara mogućnost da pripovjedačica provede pola dana na vrhu hotela u Ironsovom apartmanu ili pregovara o filmskoj glazbi s Goranom Bregovićem. No, Mimica nije upala u zamku – ispričat ću vam kako mi je život bio zanimljiv, ili pak – očajna sam zbog sudbine filma, pa pišem da bih se smirila. Dapače, snimanje "Mathilde", iako je u središtu, energetska je točka oko koje se pletu i druge, inteligentno posložene dionice romana.

Jednim dijelom, ovo je roman s autobiografskim elementima koji je imao nakanu biti i chick-lit, jer junakinja nakon niza komplikacija oko filma odluči sve poslati k vragu i otići u Brazil i svoj identitet redateljice zamijeniti onim jednostavne žene, spremne na opuštanje duha i tijela. No, brzom i unatoč tome vrlo logičnom montažom, upotpunjenom izmjenama pripovjednih perspektiva, prebacivanjima mjesta radnje (da, i Mimice tu imaju  zapaženu ulogu!) i skokovima iz prošlosti u sadašnjost i obrnuto, kostur chick-lita, baš kao i sama priča o snimanju filma, nadopunjen je filmskim referencama u kojima se treba znati snaći, ironičnim komentarima i aluzijama, elementima fantastike i dr.

Osim redateljskih upita o smislu, poput tipičnog treba li snimati za sebe ili za publiku - jer "Mathilde" je film o "znakovima prirode", "čista poezija" a ne običan triler - mnoštva iskričavih komentara na sve ono što nazivamo šoubiznisom, u konačnici ćemo ovaj roman moći pročitati i kao roman o nastanku romana. Zašto ne i kao laganu parodiju priča sa sretnim svršetkom, jer Lein film doživljava trijumf, za njom je krenula prava potraga, a hollywoodski producenti već joj spremaju novi scenarij koji neće moći odbiti, iako ona o svemu tome u brazilskoj izolaciji nema pojma.

Takva literarno (i filmski) osvještena pripovjedačka pozicija ublažava i posve "light" dionice, pa i ponešto viška materijala, jer je sve u svemu riječ o duhovitom i pametnom štivu u kojem globalne zvijezde kao likovi nisu kićenje tuđim, nego svojim perjem. Kad na kraju, logično, pročitate "Thats'all Folks", bude vam baš nekako krivo što je istekla minutaža, pardon broj stanica.


( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –