Nomatkinje

Zapravo sam se bila uputila čuti i vidjeti meni dragu književnicu Dubravku Ugrešić, kad li umjesto nje u Staroj gradskoj vijećnici zatekoh- nomatkinje.
Ne razumijem zašto događaji koji me zanimaju kao što je npr. "Split film festival" ili evo sad "Žene na raskrižju ideologija", imaju meni, autsajderu, neuhvatljiv programski raspored. Pripisat ću to osobnim ograničenjima prilikom intelektualnog prodora u meni nedokučiv umjetnički koncept.

Najbolje bi bilo ići na svaki događaj, pa ne možeš falit, ali jedna dalmatinska mati (vidi sliku gore), usprkos plemenitim čežnjama ka kulturnom uzdizanju i emancipaciji, društveno je i emotivno uvjetovana svojim milim genetskim poluprodužetkom. Kako god, dalmatinska mati je ovog puta imala sreću, jer su nomatkinje, povratnice i emigrantice bile zanimljive mlade umjetnice koje su, bogme, imale što kazati riječju i djelom ( ako nemate pojma o čemu govorim: marš, na izložbu na Pjaci, vi koji još niste bili!).

Kako ja mislim: najprirodnija stvar je da žena poželi biti nomad ili barem iseljenica, jer ona zapravo nema svoj "dom" ( dom-zavičaj, dom-svijet), izvan ona četiri zida s kojima se, "kao" rodila ko što se rodila s budućim zubima i budućim sisama. Dok si djevojčica, ajde i nekako, igralište je još uvijek zajedničko; kasnije, načelno, svakodnevni društveni život možeš birat između kafića i šetnje po dućanima. Svijet odraslih je uređen da bi se u njemu zabavljali veliki dečki: malonogometna igrališta, konobe, klubovi penzionera ( tko je tamo ikad vidio neku babu kako igra karte?), go-go klubovi, jedriličarski klubovi, stadion, zidić u kvartu, kladionica, boćalište….

I tako po prirodi stvari, ako ikako možeš i znaš, kreneš od grada do grada tražiti taj neki svijet za svoj život, za svoju igru. Što dalje od svijeta u kojem se zatekla tvoja mama, puno, puno dalje od svijeta tvoje bake i vrlo se lako može dogoditi da shvatiš da je ponegdje malo bolje, ali da zapravo jedina sloboda za tebe kao žensko biće jest to lutanje, jer sve što svjesno ili nesvjesno tražiš na ovom brkatom planetu, možda će jednom u nekom gradu pronaći tek tvoja sretna kći.

Pa kad je sve već tako postavljeno, valja otići, makar nakratko, nekamo odakle možeš bolje vidjeti samu sebe, djevojko i tu malu scensku kutiju iz koje si ispala i po kojoj si sve što jesi, sve što nisi i sve protiv čega se buniš.

I te cure koje su se vratile ili se vraćaju povremeno, čine grad svog povratka duljim za metar-dva onog drugog grada i zemlje iz koje su došle. Da se poslužim riječima jedne od njih: "mapiraju prostor" za nove djevojčice i dječake; crtaju još jedan kvadrat u igri školice i još jedan i još jedan… za sve strance i strankinje u vlastitim kućama, gradovima i svjetovima po tuđoj mjeri.

Prije dvije-tri godine na mariborskom Pohorju, tada zagrijanija za kuhano vino, negoli za spuštanje niz snježnu stazu, upala sam u priču s instruktorom borda, Slovencem Urošem, za kojeg se ispostavilo da je urednik u jednom studentskom časopisu i budući filozof. Tada je na njihovim sveučilištima bila pokrenuta kampanja- davali su poticajne stipendije za studij u inozemstvu.

- To je najbolji način da nešto stvarno naučimo o sebi i drugima- rekao mi je štreberski Uroš
- Pa ne bojite se „odljeva mozgova“ ? – pitala sam ja.
- Što je to?- čudio se, a onda nadovezao- Ma kakvi, svi se vraćaju, najveći je problem pokrenuti ih da odu.
Nije se tribalo baš puno maknit za čut takvo što.

A u mome gradu, na centralnom gradskom trgu ispod štandarca, ispisani stihovi Petrasova Marovića: "Ne treba nikamo ići/nigdje drugdje tražiti/što jest i tu je"
Drag si mi Tonči, al prava je sreća što te nisu poslušale mlade dame u Staroj gradskoj vijećnici samo desetak metara od štandarca: Neli, Renata, Tanja, Kristina, Tea, Sandra i Lala, a evo priznajem, već odavno te ne čujem ni ja.

(Tekst autoričine kolumne "Sve po mom" prvotno je objavljen u Slobodnoj Dalmaciji)