Olja Knežević: EXILE
Rekla sam im da odlazim iz Londona. Ovu školsku godinu živjećemo u Zagrebu.
Parižanka Lou nadurila se, prorekla mi da više nikada neću biti ista. „Moja je majka tako najedanput otišla iz Londona”, rekla mi je. „Vratila se u Pariz. I ne, ona više nikada nije bila ista. I tebi će se to dogoditi. Postaćeš obična. Onda i bolesna”.
„Bože, Lou...”
„Slušaj... Počeo je da je boli kuk, sve više, na kraju se klatila u hodu i prestala da izlazi iz kuće. Znači, izgubila je dio sebe, London kao oslonac”.
„Ali London je težak grad. Baš i nije neki oslonac”.
„Da, uobražen je s razlogom. Mora nešto uzeti kada ti toliko da. Uzme ti samo glupe pare, pfff”, otpuhnula je Parižanka crni dim prezira prema svima koji ne razumiju tu materijalno-duhovnu razmjenu. „A daje ti pravo da se boriš za sebe. Bori se da ostaneš”!
„Ne mogu”.
„Zato što nećeš. Ne želiš ništa žrtvovati. Onda se nemoj žaliti”.
„Ali ja već toliko žrtvujem!” rekla sam. „Toliko sam sebe dala svima, svima”.
„Kako glupa žrtva! Još jedno dugo i bolno samoubistvo”, rekla je na francuskom, ali sve sam razumjela.
Polu-Japanka Prinsi Mitsouko imala je blažu reakciju. Nasmiješila se, rekla da će joj nedostajati moji upadljivo nalakirani nokti iz dana kada sam intenzivno pisala a muž mi nije bio u Londonu. On se plašio takvih noktiju, a meni su, iz nekog razloga, pomagali da pišem energičnije.
„Tvoji me nokti podsjećaju na figurice životinja u prozorima žena japanskih pomoraca. Kada bi muževi išli na brod, žene su glave figurica okretale prema ulici. Tako i ja, kada vidim da u školu dolaziš s ljubičastim lakom na noktima, znam – muž je otputovao”.
Znamo se osam godina. Za gradove poput Londona, to je već staro prijateljstvo. Prinsinog sam sina gledala kako raste, od maminog trbuha do škole; poznajem ga bolje nego djecu moje braće. Prinsi ne misli da je to dovoljno. „Nijednom nisi otišla sa mnom na dancing”, kaže mi. „A baš sam htjela izaći s tobom, bar jedan noćni izlazak, u neki klub. Nikada te nisam vidjela kako plešeš”.
Godine prolete ljudima koji se svakodnevno viđaju. Dan za danom, lice je tu, osmijeh i glas, rutina koja grli, tješi, a na kraju – toliko smo toga zapravo propustile. Imale smo sve te planove; planove za časove koktelologije, čak! Sada bi mi koristili; imala bih koktelologiju u prstima, mogla bih tražiti konkretan posao u Londonu, reći da moram tu ostati zbog posla. Ove što pišu niko neće; lako ih je raseliti. Kažu da je za takvu sortu čak i bolje ako ih istjeraš iz zemlje na koju su se navikli: za takve, patnja i čežnja neprocjenjiv su materijal.
„Ove što pišu” napišem, i znam da će boljeti ako odem dublje. Jer, svojim Bloomsbury piscima-petkom nisam ni priznala da napuštam London. S njima se svakom viješću duboko zaranja u skrovišta duše, gdje stanuje i poriv što je mene, kao i sve nas iz grupe, tjerao da petkom veče, pokisli, promrzli, umorni, ponekad i bolesni, putujemo u špicu smrdljivim autobusom, pa naguranom podzemnom, s juga prema sjeveru, sa zapada prema istoku gradurine, samo da bi dva-tri sata proveli zajedno. Puštala sam ih, osam godina, da njeguju i hrane taj „pravi” dio mene, oko kojega je tvrđava, jer znali su kako da elegantno rasformiraju zidove te tvrđave; naravno da zidovi nisu prava stvar – prava je stvar unutar njih. I kako im onda reći da odlazim? Svojim pogledima natjerali bi me da plačem, „Isplači se”, rekli bi, i plakala bih pred njima, a onda bih morala kući, s migrenom. Manje je opasno smijati se s mojom polu-Japankom, smijati se mojim nalakiranim noktima. Ili raspravljati s Parižankom kojoj je uvijek „svega dosta”, koja ne razumije „kako sam baš ja uspjela dobiti englesku osobinu da se na gluposti samo nasmiješim i prećutim reakciju, „Mon Dieu, Oli, et toi?” a mogla se zakleti da ću biti više kao ona, Parižanka, mi smo sličniji mentalitet, rekla je, ne možemo površnim Englezima uvijek ponuditi maslinovu granu, moramo ih ponekad njome išibati, n'est ce pas?
Pred rastanak, Parižanka i ja, odlučile smo otići u East End, Shoreditch, ručati kamenice, po njenoj ocjeni najbolje u Londonu, obići nekoliko malih galerija i prodavnica nakita, neke bivše fabrike, aveti iz viktorijanskog doba – sve do čega joj je bilo stalo a nije mi stigla pokazati svih tih godina. Na povratku, na sredini između Shoreditcha i jugozapadnog dijela Londona gdje smo obje živjele, pogledaćemo i francuski film L'Atalante u Renoir kinu. Krećemo rano, čim ostavimo djecu u školi.
Obukla sam bordo kratku suknju visokog struka, košulju boje breskve, braon kožnu jaknu, antilop čizme iste boje. Lou je, kao i uvijek, bila u poderanim farmericama, bijeloj košulji, ravnim sandalama na bosim stopalima.
„Ali već je jun!” rekla je.
„Ali hladno je danas”.
„Pa da, ” priznala je”, London nema onaj dio godine kada se tek počinje večerati vani, na terasama restorana, napokon bez dugih rukava.”
„Osim toga”, rekla sam. „Malo sam se više potrudila zbog našeg cjelodnevnog izlaska”.
„Oui, cherie”, rekla je. „Ali moram ti nešto reći.”
„Da? Ne možeš danas?”
„O, ne, ne naprotiv, ostavila sam čitav dan za tebe. Nešto drugo.”
„Šta”?
„Već dugo želim da ti kažem da... Da imaš neki neugodan miris.”
„Odakle? Iz usta?”
„Ne, nego, jednostavno...Tvoj miris.”
„Parfem?”
„Ne. Tvoj miris. Tijelo, koža”.
„Misliš, kao da možda imam rak”?
„Ne, Oli, nego kao na jaja. Ulje, jaja. Svuda ti je, u kosi, koži. Poljubim te i osjetim, onda mi ostane u nozdrvama”.
„Možda zato što svakog jutra prije škole pržim djeci palačinke”?
Trujumfalno je raširila ruke (L'Arc de Triomphe): „Da! Pa mora da je to! Moraš prestati da im pržiš palačinke. Idemo.”
Sada sam vukla noge u čizmama, ujedno vukući za sobom i neugodan miris svoje kose i kože. Parižanka je pričala, ja nisam smjela ni usta da otvorim. Iz mojih bi usta moglo ispasti slomljeno, staro jaje. Uvukla sam se u sebe, usukala, divan izraz mog starog kraja, gdje nisam smrdjela. Usmrdio me život. Ovaj prljavi grad. Koliko tu ima izmeta, životinjskih, ljudskih, ispljuvaka života, bolesne sperme, pepela spaljenih organa vjernog stada jedne velike katedrale, ispod svih tih para, ispod palata i sjaja pokradenih blaga dalekih civilizacija. Tu trunu, a nikako da istrunu, kosti djece rođene u praonicama, u suknarama, izrabljivane, silovane, djece ostavljene da umru gdje su se i rodila, ili da ih pojede kuga dok im se majke prostituišu za bocu džina, a u vodi za piće dave se pacovi. Svi su se ti mirisi, raspadanja, truleži, požara, silovanja, pijanstva, nesreće, klanja nevinih i zakopavanja njihovih tijela pod lijepim mostovima grada, pod kojima se prezrivo i sporo kreće nedoder-rijeka, muljevita Temza, uvukli meni pod kožu i sada isparavaju. Uzalud šik mini-suknja u kombinaciji s rokerskom jaknom i nježnom seksi košuljom; pa čak i parfem, stavljen gdje treba, i u opranu kosu – ipak, porobljen smradom ustajalog ulja. U metrou, ostala sam da stojim, nisam htjela sjesti pored vratova izbrijanih, namirisanih i strpanih u uštirkane kragne čistih košulja. Strašna istina da oko sebe širim neprijatan miris kojeg nisam ni svjesna brzo je dovela do odluke da ću prvo otići doktoru, onda možda u samostan. Možda je za početak dovoljno što ću se odseliti u Zagreb; tamo skoro nikoga ne poznajem, a djeci sam još uvijek potrebna. Ne mogu odmah u samostan. Tamo ću otići kad djeca stanu na svoje noge, slatki ždrepci od majke – oznojene kobile. Ali jedna utješna vijest: Lou i ja ručaćemo u ribljem restoranu! Barem tamo neću štrčati.
Prije restorana slijedila sam Lou koja se po Shoreditchu kretala kao po svojoj kući. U jednom sam dućanu rekla da moram sjesti dok je ona razgledala tanke zlatne narukvice i lančiće s privjescima od poludragog kamenja u obliku insekata. Od vlasnice sam zatražila i čašu vode. Razočarenje samom sobom grudi mi je napunilo olovom, od čega mi se grlo osušilo, speklo. „Moram Vas nešto pitati”, rekla je vlasnica radnje dok mi je prinosila bočicu s vodom.
Sigurno o mom mirisu, pomislila sam. Reći ću joj da je to zbog toga što svakog jutra pravim djeci smrdljivi doručak. A ona – baš ću je pitati – ima li djecu? Pravi li smrdljive doručke?
Ali rekla je: „Tako krasno mirišete. Možda je to nepristojno, ali bila bih zahvalna da mi odate tajnu.”
Pogledala sam u Lou. I ona je gledala u mene. Odvratila sam pogled.
„Stvarno to mislite?” pitala sam vlasnicu, koja je i sama lijepo mirisala.
„Ma, čim ste ušli zamirisali ste mi čitavu radnju”, rekla je. „Inače ne pitam za parfeme, to je intimno. Čuvaću Vašu tajnu.”
Rekla sam joj ime parfema. Lou me tada iznenadila. Za mene je kupila tu narukvicu s paukom od žada, rekla je, onu koju sam sama proglasila najljepšom, misleći da je bira za sebe. Možda i jeste birala za sebe, ali se u poslednjem trenu izborila sama sa sobom. Veselo smo se pozdravile s vlasnicom radnje, mojom osvetnicom. Do kraja dana nismo načele temu je li priroda mirisa u nosu njuškača. Davno sam u jednoj Tolstojevoj priči pročitala da dobar odgoj nije ne proliti sos po stolnjaku, već se praviti da nisi primijetila ako je neko prolio sos.
*
„Prinsi”, pitala sam moju polu-Japanku, dan poslije. „Tebi sigurno svi bijelci posebno mirišu jel tako? Slobodno mi reci.”
„Pa, da. Ne znači da je loše...”
„Nema veze, ne brini. Želim te pitati – smrdim li ti ja? Reci iskreno, moram to znati”.
„Nikada”, rekla je. „Većina bijelaca ima notu kiselosti, a ti nemaš ni to. Zašto me pitaš”?
Ispričala sam joj za Lou. Smijala se svojim suzdržanim japanskim smijehom.
„Lou je teška osoba”, rekla mi je. „Samo smo je nas dvije potpuno prihvatile. Ovim engleskim majkama iz škole ona je neshvatljiva, tako cinična, neljubazna. Ali tebe voli. I mnogo joj je teško što odlaziš. Zato te htjela kazniti. Planirala je dan s tobom, kada ćete obje plakati, biti turobne, a ti si se pojavila obučena kao za svečanost, svečanost napuštanja nje. Kako nisi odmah shvatila da je svojom povrijeđenošću htjela povrijediti tebe? Oh, Lou-Lou”, i nastavila se smijati.
*
„Egzil je”, pisao je Edward W. Said u svojim „Razmišljanjima o izbjeglištvu”, „pojava” čudesno privlačna za razmišljanje, ali strašna za iskusiti. Nezalječiva pukotina između ljudskog bića i njegovog pravog doma, čija se suštinska tuga ne može nikada prevazići. I sve ono što se u izbjeglištvu postigne, permanentno je podrivano gubitkom nečega što smo zauvijek ostavili za sobom.”