Olja Runjić : Auf Wiedersehen, Mustafa

Održava se
01.01.1901.

Olja Runjić, spisateljica rođena početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća trenutno živi u Zagrebu, jednom od gradova koji su iskorišteni za kulise ove priče. Odrastala je u Šibeniku, koji je tematiziran u njenoj prvoj poetskoj zbirci Ako ova usta potrošim, skupa s Venecijom, koja se spominje u romanu, kao i očeva bolest, koja je zapravo jedan od ključnih motiva u oba djela.

 
"Auf Wiedersehen, Mustafa" lokacijski počinje i završava u Sarajevu, prošlostoljetnom europskom Jeruzalemu, prijestolnicom u kojoj je multikulturalnost osakaćena, i nad kojom visi teški teret rata i hladna činjenica o najdužoj opsadi glavnog grada u povijesti modernog ratovanja, u trajanju od 1425 dana. Ta se prošla stvarnost u tekstu ne spominje, ali se evocira leksikom. Kad netko protagonisticu na tulumu strijelja pogledom ili kad se u sličnom trenutku strateški koristi militantan jezik, prva asocijacija u kontekstu ovoga grada je, nažalost, rat.

Vrlo rano dolazi do rađanja empatije prema protagonistici, razvija se suosjećajan odnos u kojem je čitatelju itekako stalo što će se njoj dogoditi, tako da sâm tekst postaje utoliko i potresniji. U jednom trenutku može se učiniti kako bi roman mogao zapasti u probleme teksta bez radnje. Točno negdje na tom mjestu i autorica sama kaže - vrijeme je neprijatelj nepomičnih stvari.

Tekst je od početka natopljen nostalgijom, impregniran je i osobnim porazima, ali i neuspjesima onih bližnjih. Smrt voljene osobe (oca), prijateljičin pripiti suprug koji je pokušava poljubiti, nečija baka na samrti koja jednostavno ne želi dijeliti tajne - nego recepte za posebne kolače nosi sa sobom u grob, međunarodna ljubav koja ipak nije bila toliko nesebična kako bi pretrpila fizičko nasilje, sve su to događaji opisani bez trivijalnosti i općih mjesta. Nude se i ocjene mirnodopskog života na tragu već spomenutog primjenjivanja sile u vezi: rat je vječan, (...) rat je ponekad najmirnije razdoblje u životu svakog čovjeka.

Onaj prijenavedeni trenutak u kojem se učini kako bi se tekst mogao razvodniti nedostatkom radnje prvotno je odagnat epizodama iz Zagreba, slikom i prilikom novog muškarca u protagonističinom mikrokozmosu. Ona se miri sa zaljubljivanjem, premda je krah najavljen u nekompatibilnosti njihovih životnih pogleda, u podijeljenosti koja je nevidljiva pod utjecajem slijepe sreće i prepuštanja.

Epizoda u Bernu zapravo je najveći šok cijelog romana, upravo u tom trenutku čitatelj nailazi na pripremljenu minu koja odlično komunicira s relativnom opuštenošću i u svakom slučaju tematski manje ozbiljnom pripremom u ključnu epizodu. Ona počinje reminiscencijom na mrtvo tijelo njena oca kojem postavlja zrcalo pod nos kako bi možda uhvatila njegov dah. Paralelna je situacija glavne junakinje: u bolnici, u sramotnom položaju nekoga čije tijelo radi protiv njega samoga, nekoga čije ga tijelo izdaje i gdje ostaje samo nemoć.

Samoća bolnice, svijest o sebi, o vremenu i danima koji traju vječno prikazani su kroz pismo koje opsesivno tematizira sitnice, prošlost i ljude koji se tamo nalaze, te se egzistencijalni teror vidi samo u postupcima protagonistice, a ne u jeziku. Zbog igre nepouzdane pripovjedačice koja se povremenim eskapizmom i štiti, i zbog protagonističinog bijega u detalj zapravo joj još više vjerujemo i s njom bolje suosjećamo, jer se ne predaje patetici i boli.

I premda je nešto jede iznutra, razlog neočajavanja je i pomirenje s racionalnim, prihvaćanje onog ionako neizbježnog, jer smrt zna pokazati prijateljsko lice kada joj se približiš. Smrt i nije neka tragedija kada se malo bolje sagledaju stvari oko sebe, šapuće protagonistica dok čeka preglede s četverogodišnjom djevojčicom koja pati od slične nagrizajuće bolesti. U tom svijetu izgubljena je neko vrijeme, i bez obzira na neugodu i porive za podilaženjem defetizmu ipak pruža otpor totalnoj demistifikaciji tijela i tuđim rečenicama poput: Mi smo samo vreća govana.

Ispod racionalnog i činjeničnog u tekstu skriveno je puno sasvim jasnih emotivnih i inih konotacija, čitaju se melankolija i izgubljenost, koje su, premda inkognito, vidljive i zastrašujuće. Ljubav se svodi na onu telefonsku, protagonistica traume proživljava sama, a prijatelji joj poklanjaju anđele jer vjeruju kako zapravo neće još dugo. Na samom kraju romana, veza završava još jednom vrstom nemoći - slabošću pred svojim očekivanjima, i neispunjenom i tvrdoglavom željom nekadašnjih ljubavnika da ono drugo preklinje za novu šansu.

Iskasapljeno tijelo moguće je umrtviti farmaceutskim pripravcima, ali se tako skraćuje narativno vrijeme i postojanje svodi na niz nebitnih trenutaka mučnine i zbrkanih misli. Krivo postavljeni temelji naše ere jakih, nabildanih ljudi naslućuju se kroz karambol njenog tijela, neugodno poniženje tijela i duha bolešću, te u visokim kamatama koje je kasnije potrebno platiti.

Efektnim i autentičnim jezikom Runjić pripovijeda kako nekidašnji izvori užitka mogu postati mjesta krajnje neugode i boli. Marketinško happy hour blještavilo ispod kojeg se dijelom skriva i industrija potrage za srećom, zdravljem i instant rješenjima prikazuje se svojim naličjem u obliku eskapizma i kulture straha, smrti i zaborava koja tom sjaju daje psihotičan i ružan odsjaj. Tematizira se odvraćanje pogleda od naše krhke tjelesnosti i intrizičnih ograničenja tijela. Zaborav je također ključan i zlosutan dio naše prirode, i autorica govori kako čim prođe određeno vrijeme ljudi zaborave da si postojao.

Gradovi koji se spominju tvorevine su prošlosti i uspomena. Sarajevo, Bern i Zagreb imaginarni su i stvarni u isto vrijeme, reducirani na ono do kuda se pruža progled s prozora, na omiljena mjesta, ili na ona podnošljiva, u svakom slučaju mirna, premda je u neka od njih unesena njihova nedavna nasilnost, njihova osuđenost na vanjska rješenja.

Životi u ovim prijestolnicama višestruko su povezani, te dodatno spojeni u usputnom, ali dojmljivom liku američke studentice koja je radila u muzeju u Veneciji dok je protagonistica tamo studirala, i za koju je ispalo kako uopće nije iz Arizone, već Goražda, iz Bosne. Ratni je prebjeg bio pomalo posramljen svojim podrijetlom, u svakom slučaju se njime nije hvastao već je izmišljao vlastite alternativne povijesti. Bosanka potjerana tragedijom pokušala se izgubiti u tuđoj percepciji same sebe kao Amerikanke.

Glazba je u ovom tekstu naglašeno bitna kao pozadina, ali se i određeni segmenti književnosti koriste kao motiv. Letu štuke ili Stereo MC's, Sumatra od Crnjanskoga ili Faruh Šehić, etos lokalnog, regionalnog i globalnog se miješaju, te se multikulturalnost prikazuje kao neizbježna činjenica, kao egzistencijalna i vječna danost, te se o tome nikada ne raspravlja. Leksik je preplet riječi koje poznajemo iz djetinjstva, s televizije, bliske su i daleke, nisu dio standarda, ali jako su blizu. Poznate su iz pjesama Zabranjenog pušenja, te se autorica njima vješto koristi kako bi bolje oslikala određene gradove i određene likove.

Bit ovog romana zapravo je još prije 16 godina Olja Runjić sažela u svojoj pjesmi identičnog naslova - Bit, koja glasi: Na početku možeš biti sve što želiš (strah, ljubav, bol, i pomalo čovjek). Na kraju si samo to što jesi (strah, ljubav, bol, i pomalo čovjek). Radi se o književnim motivima koji su se opsesivno ponovili: strah, ljubav, bol i nedovoljna ljudskost. Također, radi se o tome da se na kraju ne može pobjeći od toga što jesi.

Ipak, kako često to i bude s uredničkim angažmanom kod hrvatskih izdavača, i ovdje je ofrlji i neujednačen. Mješavina leksika ponekad je pohrvaćena, ponekad nije, tako se čovjek zapita treba li stajati centralno ili središnje jer norma nije baš jasno određena, dok se sâm leksik, sasvim razumljivo, koleba negdje na području hsb jezika. Ono što ipak više smeta od leksičke neujednačenosti su mjestimične sintaktičke nezgrapnosti koje zaista znaju zasmetati, te ih je također trebalo urednički ispeglati.

 
Olja Runjić jako je zanimljiva pojava koja je iznenadila snagom, iskrenošću i sjajnim jezikom svog prvijenca. Pruža nam na uvid jako dobro skrivenu, ali nehinjenu isprepadanost gotovo muške pripovjedne perspektive koja vješto manipulira emocijom i dozira je, ne banalizira bitne događaje i ne trivijalizira velike teme.

Prilično razumljiva odvojenost teksta i njenih postupaka snažno signalizira kako se ispod narativne maske puno toga raspada. Trenuci urušavanja prikazani su vjerno i potresno, zaokruženo i ekonomično, gdje se iz kombinacije prikazivanja fragmentirane radnje i u najtežim trenucima sasvim neočekivanim oblicima introspekcije postižu potentni poetski efekti, i mjestimično toliko oduševljavaju kako nije ni najmanji problem reći kako se radi o jednom od najzanimljivijih djela objavljenih ove književne sezone.

Olja Runjić: "Auf Wiedersehen, Mustafa"

Jesenski & Turk, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )