Omer Rak : Okultni duh moderne
Upustimo li se u istraživanje riječi „astrologija“, gotovo svaki će grčko-inojezični rječnik ponuditi jednoznačan prijevod: zvjezdarstvo. Štoviše, grčka se riječ „astronomija“ značenjski izjednačuje s „astrologijom“. Obje pak potječu iz imenice „astron“ što znači zvijezda, zviježđe, a u množini i nebo. Drugi dio složenice u prve je općepoznati „logos“, što bi se prevelo kao riječ, govor, pripovijedanje, a u potonje „nomos“, dakle običaj, navada, zakon. Izvedeni glagol „astronomeo“ znači motriti zvijezde. Sve se, dakle, vrti oko zvijezda, ali se nakon starogrčkog razdoblja pojmovi astronomije i astrologije počinju razdvajati da bi u novovjekovlju to razilaženje postupno postajalo definitivno, a u modernom se dobu utaborilo u mahom suprotstavljene rovove. Kao da su već „logos“ i „nomos“ posijali sjeme razdora tako plodno izraslo u međusobno nijekanje.
I dok astronomiji nitko od epistemologa ili naprosto ljudi koji se bave promišljanjem znanosti bilo koje provenijencije neće osporiti znanstvenost, s astrologijom nije ni približno isti slučaj. Uzmemo li općeobrazovni prosjek pučanstva i među tako projiciranim uzorkom istraživanja u zamislima sprovedemo anketu o astrologiji, gotovo sa sigurnošću i unaprijed možemo očekivati da će pretegnuti mišljenje kako je riječ o pukom praznovjerju. Čak i oni intelektualci koji dopuštaju da u proricanju sudbine s pomoću promatranja zvijezda može biti, odnosno „ima nešto“, teško će sebi dopustiti tvrdnju ili pristanak na pomisao da bi astrologija bila znanošću.
No, nipošto se ne može osporiti da je predviđanje globalnih, društvenih ili individualnih ljudskih događaja promatranjem i praćenjem te izučavanjem položaja i putanja zvijezda, vidljivih planeta, sazviježđa, odnosno najbližih nam i neposredno uočljivih nebeskih tijela kao što su Mjesec ili Sunce imalo nerijetko znatan utjecaj na društvo, na zbivanja, na tijek povijesti. Utjecaj utemeljen u energiji istraživanja i povjerenju u njegove zaključke.
Okultni duh moderne
Jedan od najmarljivijih i najkompetentnijih izučavatelja općenito okultnoga i navlastito astrologije u suvremenoj hrvatskoj kulturi, Omer Rak neće nam u svojoj knjizi "Okultni duh moderne" o poznatom arhitektu i astrologu Alojzu Vjekoslavu Bastlu (1872.-1947.) pružiti odgovor na možebitno i golicavo pitanje o vjerodostojnosti astroloških predviđanja, kao što ni nevjerne neće uvjeravati u bilo što osim što će im razložno, stilom dovoljno jednostavnim i načinom dovoljno stručnim objasniti utjecaj astrologije i okultnoga na jedno duhovno razdoblje svjetske i naše povijesti. Njegov je pristup temi o kojoj piše fenomenološki, u prvotnom i najširem značenju te riječi, što znači da on izlaže o fenomenu okultnog, a navlastito astrološkog, u kontekstu moderne, na primjeru jednoga od njenih važnih protagonista.
I dok astronomiji nitko od epistemologa ili naprosto ljudi koji se bave promišljanjem znanosti bilo koje provenijencije neće osporiti znanstvenost, s astrologijom nije ni približno isti slučaj. Uzmemo li općeobrazovni prosjek pučanstva i među tako projiciranim uzorkom istraživanja u zamislima sprovedemo anketu o astrologiji, gotovo sa sigurnošću i unaprijed možemo očekivati da će pretegnuti mišljenje kako je riječ o pukom praznovjerju.
O moderni su napisana brojna djela, ali niti jedno se nije intenzivno pozabavilo okultnim, astrološkim, ezoterijskim aspektima razdoblja. Sam naziv moderna koristi se u književnosti i za naziv književnoga pokreta i za razdoblje, a veže se poglavito za pokret mladih, odnosno pokušaj da se iziđe iz okvira stilskih formacija s kraja devetnaestog stoljeća, a često se uspoređuje i sa secesijom. Znakovita je za modernu i sve srodne pokrete okrenutost prema budućnosti, nekonvencionalnost, a čak i kada je uporaba prošlosti u pitanju, njoj se pristupa kreativno, kao poticaj a ne dogmatski model kojega treba bespogovorno slijediti. Stoga i nije neobično da pokret napučuju mladi ili mlađi, općenito duhovno fleksibilni ljudi. Uostalom, kulminaciju moderne i modernizma u Hrvatskoj možemo vidjeti u sukobu tzv. mladih sa starima. Zato i ne čudi što je moderna, makar u pojedinim aspektima otvorena novim, nekanonskim, netradicionalnim mišljenjima i konceptima. Okultno, astrološko kao njegov bitan dio, idealna je platforma upravo za postavke na rubu ili onkraj akademski verificirane znanosti.
Mada je Rak podnaslovom svoje knjige okrenut prvenstveno okultnome, astrologija je u slučaju Alojza Bastla bitna i zbog toga što je bavljenje, rekli bismo primijenjenom astrologijom ili primjenom astrologije, izradom horoskopa, zauzimalo dobra dio njegova vremena. Izradio je mnoštvo horoskopa, a jedan je među njima čak i kralja Aleksandra Karađorđevića. U svoju struku, arhitekturu, uveo je, kako nas Rak izvješćuje, među prvima protomoderne, secesijske, ali i okultne elemente. Na simboličan, metonimijski način, s obzirom na to da je okultno u svom temeljnom leksičkom značenju nešto skriveno, potajno, pače podmuklo, a kao imenica označava skrovište, tajnu, Bastl je u svoje arhitektonske realizacije diskretno ugradio elemente okultnog. Nepojamne nevježi, razvidne znalcu. Estetski ukras, simbolična poruka.
Tim uspjelim spojem građanske profesije i duhovnih preokupacija bavi se Rak u trećem dijelu knjige raščlanjujući vizualne simbole i način njihove ukomponiranosti u dijelove građevina koje je Bastl projektirao. Potka tih prezentacija sklop je raznorodnih ezoterijskih disciplina kojima se bavio i dobro ih poznavao, o čemu knjiga precizno izvješćuje.
Bastlova suradnja u časopisu Novo sunce koji se najavio kao „mjesečnik za proučavanje psihičkih fenomena“, ubrzo evoluiranih u „psihičke probleme“ da bi odmah potom bio preinačen u „mjesečnik za proučavanje supernormalnih psihičkih fenomena“, kao i njegove intelektualne inklinacije, podrazumijevaju suradnju s nizom intelektualaca kao što su Hinko Hinković, Gustav Gaj, Gejza Luka Krnic. Hinković, podrijetlom Židov, prvotnim imenom Moses Heinrich, odvjetnik, pravaš, isprva pristalica jugoslavenske ideje, potom federalist, razočaran velikosrpskom politikom, bio je i istaknuti slobodni zidar, član i dužnosnik najznačajnijih zagrebačkih loža. Na taj su način sinhronizirane preokupacije okultnosti i ezoterije s predilekcijama jednoga ako ne najstarijega, a ono najdugotrajnijeg tajnog društva.
Opisujući Bastlovo kompleksno duhovno djelovanje, prikazao je Rak sve relevantne ezoterijske pokrete i protagoniste, od astrologije, spiritizma, joge, alkemije, dalekoistočnih duhovnih praksi, teozofije, do brojnih drugih, uključujući i poznate umjetnike i intelektualce dokazane u „profanim“ područjima intelektualnog rada po kojima su postali poznati najširem općinstvu, ali je njihovo zanimanje za okultno, paranormalno općenito, ostalo do danas, uz neke iznimke, manje poznato.
Način djelovanja masonskih udruga, njihova tajnost, možda je i dobar štit od napada koje su, kako prikazuje Rak, nerijetko trpjeli oni spravni utrti neutrte staze, a ezoterija, okultno, astrologija, pojavne u mnogo raznih likova tijekom povijesti bile su ujedno mete dogmatizma nazočna kao konstitutivni element ne samo organizirane, institucionalne religije, nego i akademske, institucionalizirane znanosti. I jedni i drugi, i Oltar i Katedra, očito žele monopol nad savješću, bilo vjerničkom bilo znanstveničkom, i stoga okultno doživljavaju konkurentom, o čemu svjedoče prijepori koje prikazuje Rak. Znakovit je njegov zaključak o nizu dekreta kojima se proskribira spiritizam kao protivan kršćanskoj vjeri: „U svojim protuspiritističkim dokumentima Sv. Oficij ostavlja mogućnost da se ti fenomeni, uz posebnu dozvolu, mogu znanstveno proučavati u svrhu otkrivanja spiritističke varke i zablude, ili iznošenja dokaza da su neke pojave u spiritizmu posve naravne.“
Nema bolje eksplikacije dogmatskog uma od ove implicitne: on prihvaća slobodu istraživanja vrlo uvjetno, unaprijed diktirajući moguće ishode istraživanja, propozicije čije dopuštenosti monopolizira. Rak tu napetost i konfliktnost odnosa Dogme i Slobode prikazuje objektivno: ni jedni ni drugi ne štede pogrdama skovanim brutalnim jezičnim ekvilibrijima. Sredstva (verbalna) koriste se bez ustupka, protivnik se gađa arsenalom svih dostupnih oružja. Ne treba ni sumnjati da lošije prolaze oni bez dovoljno institucionalne zaštite, iako im je, za razliku od totalitarizama što će uskoro zaposjesti europski um, jednako kao i svekoliku stvarnost, zajamčeno pravo iznošenja vlastita mišljenja.
Opisujući Bastlovo kompleksno duhovno djelovanje, prikazao je Rak sve relevantne ezoterijske pokrete i protagoniste, od astrologije, spiritizma, joge, alkemije, dalekoistočnih duhovnih praksi, teozofije, do brojnih drugih, uključujući i poznate umjetnike i intelektualce dokazane u „profanim“ područjima intelektualnog rada po kojima su postali poznati najširem općinstvu, ali je njihovo zanimanje za okultno, paranormalno općenito, ostalo do danas, uz neke iznimke, manje poznato. Da je dijalog, usprkos dogmom zapečačenu umu, ipak moguć, dokazuje Rak nizom analiza u svojoj knjizi. Recimo, velikom temom Zemlje i Venere, njihove fizikalno kemijske i simbolične pojavnosti, otvara razinu diskusije u kojoj se prožimlju astrologija i astronomija, okultno i znanstveno, ezoterijsko i scijentističko.
U svoj je iscrpan prikaz Rak unio i snažnu etičku komponentu, neizbježnu gotovo s obzirom na doba koje upravo živimo. Raščlamba Bastlove sheme čovjekove duhovne evolucije platforma je u odnosu na današnji trenutak opravdano mračne dijagnoze humaniteta: „Stotinu godina poslije njegova [Bastlova] zapisa ne mogu bez nelagode u srcu ustvrditi da je danas 'životinja' progutala veći dio polovice naše ljudskosti, a sluti i na gore jer čovjek je, nažalost i dalje prema viđenju starih ezoterista: introrsum Serpens, exstrorsum Bestia.“ Time je ova knjiga nadrasla formalnu vrsnoću svoga materijalnog predmeta, postajući bez i trunka preuzetne ambicije pesimistički rezigniranom opomenom.
Okultni duh moderne : Arhitekt Alois Vjekoslav Bastl alias astrolog Uranus i njegovo doba
- Srednja Europa 12/2023.
- 302 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533870038
Svrstan u 'drugi akademski naraštaj' hrvatskih arhitekata i jedan od inicijatora osnivanja Kluba hrvatskih arhitekata, Vjekoslav Bastl nedvojbeno je pripadao zasebnu soju arhitekata jer je arhitekturi, inače društveno strogo determiniranoj disciplini, pridodao ezoterična obilježja izražena jedinstvenom snagom dekorativne metafore.