Panel diskusije na Zagreb Book Festivalu 2018. : Raspored

Održava se
21.-27.05.2018.

Zagreb Book Festival 2018.

Četvrto izdanje Zagreb Book Festivala bavi se temom #Selfie kulture, odnosno utjecaja koji moderna tehnologija ima na društveno-politička, ekonomska, intimna i identitetska pitanja, kao i na samu umjetnost.

Promišljanje modernih tehnologija kroz selfie kulturu, koja se zrcali u popularnom vlastoručno snimljenom autoportretu, a koja korijen riječi dijeli s riječima „sam“ i „sebičan“, pojedincem koji neprestano traži potvrdu Drugog, a ujedno ga Drugi ne zanima, budućnost medija koji su se fragmentirali i izgubili vjerodostojnost, suživot s umjetnom inteligencijom, budućnost obrazovanja u doba filtriranja, neka su od otvorenih pitanja koja će se pokušati rasvijetliti s raznih gledišta u razgovorima i panelima s ovogodišnjim gostima.


Više detalja o sudionicima i kompletan raspored svih događanja na ZBF-u možete pronaći na stranicama festivala.

 

Izraz „selfie“ koristi se za vlastoručno snimljen autoportret, najčešće mobitelom, na kojem je osoba fotografirala samu sebe, a korijen riječi dijeli s riječima „sam“ i „sebičan“. Takav način predstavljanja subjekta prema svijetu posebno je popularan na društvenim mrežama koje sve više oblikuju naš način života, naše stavove, ali stvaranje i konzumiranje umjetnosti. Moderne tehnologije i, paradoksalno, fragmentiranje našeg globalnog svijeta pridonijelo je okrenutosti pojedinca prema sebi, glorificiranje individualizma koji neprestano traži potvrdu od Drugoga, ali ga taj Drugi zapravo ne zanima. Odnos prema Drugome je virtualan, nerealan, kroz individualni odmak od realnosti, a time i manje opasan nego što je nepredvidiv ponor realnog. Jaz između pojedinca i zajednice potpuno je nov i dublji nego ikad, a samim time vrijednosti čitavih društava mogu biti dovedene u pitanje.

Mit o Narcisu tako dobiva novo ruho, u selfie kulturi priča o zaljubljenosti u samoga sebe više se ne spominje kao opomena već kao postignuće te iziskuje novu dekonstrukciju.

Ne tako davno mediji su imali relativno jaku moć nad informacijama koje izlaze u javnost. Danas ih svaki korisnik interneta može objavljivati u polujavnom ili javnom prostoru. Svatko tko se služi internetom i društvenim mrežama predstavlja jedan kotačić u procesu širenja vijesti. Lažne vijesti kao oblik propagande žutog tiska nastale su korištenjem dezinformacija i masovne obmane. Plasirane su u javnost putem novina ili društvenih mreža s namjerom da utječu na političke procese i oblikovanje javnog mišljenja te podrivanje demokracije. Kampanja za Brexit, predsjednički izbori u SAD-u, ”hibridni rat” u Hrvatskoj, najupečatljivi su primjeri u kojima se spominje utjecaj lažnih vijesti.

Kako doprijeti do ljudi koji uopće više nisu otvoreni za klasične medijske ponude jer im više ne vjeruju? Koja je budućnost medija u doba alternativnih činjenica? Može li u njihovu suzbijanju pomoći osnivanje neovisne institucije koja provjerava činjenice? Žele li ljudi, koji su u osnovi skloni vjerodostojnim smatrati samo mišljenje slično vlastitom, uopće čuti istinu?

Kako postaviti temeljne vrijednosti društva i sačuvati ”obraz” u korijenu riječi ”obrazovanje” u vremenu koje učenje svodi na filtriranje informacija? Kako omogućiti društvenu promjenu ako nas tiranija izbora dovodi do izgubljenosti, letargije i tjeskobe pojedinca? Razvoj tehnologija brži je od razvoja škola, a izobilje informacija i ”tržište ideja” koji su djeci dostupni od najranije dobi često nisu postavljeni u ispravan kontekst.

Mnogi ekonomisti, poslovni ljudi i političari zagovoraju transformaciju odgoja i obrazovanja s društveno-humanističkih područja prema području tehnologije, matematike i inženjerstva. Generacija koja stasava nalazi se u raskoraku između obrazovne politike koja se bavi reakcijom na trenutne zahtjeve tržišta i onom koja se bavi vizijom bolje budućnosti društva vodeći se humanističkim idejama. Koliko je obrazovna politika u stanju odgovoriti zahtjevima vremena?

Neživi sustav koji je u stanju pokazati sposobnost snalaženja u novim situacijama, učiti nove koncepte na temelju iskustva, donositi zaključke, raspoznavati prizore, nazivamo umjetnom inteligencijom. No, činjenica da nešto posjeduje intelekt određene vrste ne garantira da razumije pojmove ”moral” i ”etika” čak i ako vjerojatno razumije njihove rječničke definicije. Mogućnost metaforičkog mišljenja i, još važnije, emotivnog uloga i empatije te osobna i jedinstvena  interpretacija života još uvijek je svojstvena samo ljudima.

Može li se predvidjeti koliko će umjetna inteligencija biti ugrađena u procese poslovanja i funkcioniranja društva te hoće li ostati pod kontrolom čovjeka? Može li se umjetna inteligencija ”odgajati”? Kako inženjeri, a kako filozofi gledaju na razvoj umjetne inteligencije i tko će biti odgovoran za njezino djelovanje na život pojedinca, okoliša i društva u cjelini?

Svaki napredak tijekom povijesti, odnosno nove dostupne tehnologije, određivale su kako će se dalje razvijati ljudski mozak. Učenjem čitanja i masovnog opismenjavanja naš se mozak naučio fokusirati i zamišljati, a pojavom interneta morao se prilagoditi te naučiti brzo i efikasno filtrirati informacije. Jedan od najvećih negativnih utjecaja nove tehnologije onaj je usmjeren na dugoročnu koncentraciju, koja je preduvjet za razmišljanje. Bez usmjerene pažnje u dovoljno dugom vremenskom periodu ostali aspekti razmišljanja, kao što su percepcija, pamćenje, zaključivanje, a posebno kreativnost bitno su smanjeni.

Postojana pažnja je nemoguća, mašta je nepotrebna, a pamćenje ograničeno; ili jednostavnije: lako je bilo biti Dickens bez inboxa, fejsa i twittera, jer što je drugo mogao, nego pisati. Kada je koncentracija luksuz, kako, kome i u kojem vremenu, pisati, maštati i stvarati umjetnost?