Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Višnja Vukašinović • 06.08.2012.

Paul Auster : Nevidljivo

Ako ste proslavljenog američkog pisca Paula Austera prvi put čitali prije petnaestak godina kada je na hrvatski prevedena Njujorška trilogija te sada posegnuli za najnovijim prijevodom tog autora na hrvatski jezik (riječ je o njegovom romanu "Nevidljivo" - Invisible objavljenom 2009. godine) ostat ćete iznenađeni kako se malo toga promijenilo u svijetu njegove fikcije. Auster i dalje piše o piscima zaljubljenima u francusku književnost koji su mu neobično nalik, barem što se biografskih detalja tiče. Ti pisci i dalje upoznaju tajanstvene osobenjake koji im iz temelja mijenjaju život. I dalje se barata tajanstvenim rukopisima komplicirane prošlosti, i dalje smo u New Yorku, i dalje je sve rezultat neobjašnjivog niza slučajnosti.

Između hrvatskog prijevoda Njujorške trilogije i Nevidljivog smjestilo se petnaestak godina, a isto toliko roman danas broj Austerov opus. Neki od njih se istini za volju razlikuju od ponuđenog opisa, ali ih se većina u njega komotno uklapa. Odmičući se od poznatog terena Auster je stvorio neka dojmljiva djela (na primjer scenarije za filmove Dim i Dim u lice), ali i neka koja su eksplicitno razotkrila njegove literarne slabosti (na primjer roman Timbuktu).

Protusvijet stvoren Njujorškom trilogijom koja se smatra dekonstrukcijom žanra detektivskog romana postao je i ostao Austerov zaštitni znak. Za pisca koji se zaklinje u nepredvidljivost i slučajnost, Auster je iznenađujuće konzervativan u kreiranju svojih fikcionalnih kula bjelokosnih. Njegov roman Nevidljivo uzima si za zadatak obraditi i za njega manje tipične teme - seks, incest, kolonijalizam, no narativne linije i dalje su iz piščevog standardnog repertoara.


Roman se otvara ispoviješću mladog studenta i nadobudnog pjesnika Adama Walkera. Godina je 1967., a dvadesetogodišnji Walker, kojeg zahvaljujući crnoj kosi i zelenim očima krasi izgled filmske zvijezde, studira književnost na njujorškoj Columbiji i nada se postati pjesnikom. Nakon što na jednoj zabavi slučajno upozna francuskog diplomata Rudolpha Borna ovaj će mu iz vedra neba ponuditi da zajedno pokrenu književni časopis - Born će ga financirati, a Walker uređivati. No na put ostvarenju sna svakog studenta književnosti ispriječit će se dvije stvari. Walker će iskazati zahvalnost svom meceni tako što će se nakon što Born nenadano ode u Europu tjedan dana bjesomučno ševiti njegovu djevojku u njihovom vlastitom stanu. Austerova referenca je jasna - Adam je zagrizao jabuku sa stabla požude. I pogađate, kriva je Eva, odnosno Bornova partnerica Margot koja je zavela naivnog i zgodnog književnog aspiranta.

Nakon toga slijedi još jedna biblijska epizoda te druga prepreka na pjesnikovom putu do slave. Šećući jedne noći gradom Born i Adam susreću mladog crnca koji im zaprijeti pištoljem tražeći novac. Born na to vadi nož i probada mladića te ga kasnije odvlači do obližnjeg parka te mu zadaje još desetak smrtonosnih uboda. Adam je svjedok, no njegov odlazak na policiju odgodit će Bornove prijetnje. Kada se Adam, proganjan krivnjom, konačno udostoji prijaviti zločin, Born je već u Francuskoj.

Ova epizoda pisana je u prvoj trećini rukopisa što ga je Adam Walker napisao o najvažnijoj godini svog života  nazvavši je Jesen, slijedi Ljeto u kojem dominira incest te Jesen s pokušajem iskupljenja. Čitav romana se stoga u tipično austerovskoj maniri predstavlja kao pokušaj da se jedan neobičan rukopis  i priča koju čuva spase od zaborava otkupljujući time kletu sudbu neznanih junaka. Walker je događaje svoje mladosti stavio na papir tek četrdeset godina kasnije znajući da umire od leukemije te je rukopis predao svom prijatelju s fakulteta, sada slavnom piscu, koji je jedan od pripovjedača romana.

U svjetlu te činjenice tipičan je ovaj ulomak s kraja knjige: „Već sam opisao kako sam preradio Walkerove bilješke za Jesen. Što se tiče imena, izmišljena su u skladu uputama koje mi je dala Gwyn, a čitatelj može biti siguran da Adam Walker nije Adam Walker. Gwyn Walker Tedesco nije Gwyn Walker Tedesco. Margot Jouffroy nije Margot Jouffroy. Hélčne i Cécile Juin nisu Hélčne i Cécile Juin. Cedric Williams nije Cedric Williams. Sandra Williams nije Sandra Williams, a njezina kći Rebecca nije Rebecca. Čak ni Born nije Born." A za one koji još uvijek nisu shvatili, Auster neumorno nastavlja: „Westfield u New Jerseyju nije Westfield u New Jerseyju. Jezero Echo nije jezero Echo. Oakland u Kaliforniji nije Oakland u Kaliforniji. Boston nije Boston..." I tako dalje, i tako dalje.

Svakako nije u Austerovom stilu da jednostavno napiše kako su imena u knjizi izmišljena. Beskonačnim nabrajanjem on kao da sam sebi čestitati na svojoj slavnoj metafikcionalnosti ili se možda pokušava zabaviti parodiranjem vlastitog stila. No, u svakom slučaju, ima nešto samodopadno u načinu na koji Auster prilazi svom čitatelju koji bi mu lako na ovu rafalnu paljbu, bila ona ironična ili ne,  mogao uzvratiti jednim rezigniranim Paul Auster nije Paul Auster .

Vrline Nevidljivog, i vrline Austerove proze općenito, leže u tečnoj naracije te vješto ispripovijedanim pričama punim zagonetki. Slabosti pak izlaze na vidjelo kada Auster pokušava opisati fenomene stvarnosti te ih uklopiti u svoju dobro podmazanu pripovjednu konstrukciju. Čitajući nevidljivo slutimo kako je autor za cilj imao ponuditi neki uvid u složene teme seksa i incesta, moć i kolonijalizma. Nevidljivo je roman koji nas vješto vodi od 1967. Do 2007. , od New yorka preko pariza pa sve do skrivenog karipskog otočića i koji pri tom barata s nekoliko pripovjedača i nekoliko ljubavnih trokuta. No, unatoč svoj toj narativnoj kompleksnosti to nije roman koji ima nešto novo za ponuditi u razumijevanju fenomena kojim se bavi.

Na razini upotrebe jezika također se ne događa ništa spektakularno. Austera ne zanima dublje razumijevanje svijeta kao ni potencijal da se  literarnošću opisa oplemeni ili barem očudi stvarnost. U svijetlu te činjenice možemo sagledati i način na koji se u romanu barata središnjom mu temom erotske gladi.  Slobodno možemo ustvrditi kako u ovom romanu sve vrvi seksom, ali na žalost ne i erotikom.

Kako bismo ilustrirali Austerovo pisanje o seksu ponudit ćemo jedno od razmišljanja njegovog incestom obuzetog junaka: „Neumorno je zanimaju promjene tvog penisa: od mlohavog, obješenog uda koji se prikazuje u udžbenicima iz biologije, preko kompletnog faličkog titana na vrhuncu uzbuđenja, do smežuranog, iscrpljenog čovječuljka koji se uvlači nakon snošaja." Banalnost ponuđenih usporedbi na stranu, čovjek bi pomislio da incestuozna ljubav krije i poneko uzbuđenje više od pukog promatranja fizioloških promjena partnerovog spolnog organa koje je i onako sastavni dio svakog seksualnog kontakta.

No, paragraf se nastavlja malo lekcijom iz seksualnog žargona: „Dobar orgazam je potres. Guza joj je kanta. Grudi su joj dude i sise, dudare i sisurde, balkoni. Kako kad, tvoj penis je piton, kita, pendrek, banana, lijana, batina, kokot, magnum, veselko, antena, ćuna i kobasa. Te je riječi uzbuđuju i zabavljaju, a kad se opraviš od početnog šoka, i ti si uzbuđen i nasmijan."

Ovaj mali inventar možda će i zabaviti i nasmijati i pokojeg čitatelja, no to je ujedno i krajnji domet autorova razmatranja teme seksualnosti. Očekivati od Austera da prodre u dublje slojeve ljudskog iskustva znači promašiti poantu njegove književnosti. U svojim djelima on ne demostrira moć uvida, kao ni snagu riječi, već čaroliju dobro ispričane priče. Stoga pred čitateljem neprestano izvodi dopadljive mađioničarske trikove nudeći mu uvijek nove preokrete i zagonetke. A kad nestane sve te čarolije lako ćemo mu oprostiti što nas nijedna misao nije takla svojom istinom, nijedan pridjev iznenadio svojom preciznošću, nijedna rečenica zarobila svojom zvučnom simetrijom.

Stoga nemalo iznenađuje kada autor svoj roman zaključuje dojmljivim opisom crnaca što crnče na suncu nekog karipskog otočića: „Preda mnom se protezala gola ravnica, prašnjava gola ravnica puna sivog kamenja ranih veličina i oblika, a među kamenjem na ravnici bilo je raštrkano pedeset-šezdeset muškaraca i žena koji su držali čekić u jednoj ruci i dlijeto u drugoj, i udarali po kamenju dok ga ne bi prepolovili, a onda udarali po najmanjem kamenju dok ga ne bi pretvorili u šljunak." Ovaj ulomak posvema je netipičan za Austerovu prozu zbog svog izdašnog korištenja zvučnosti i ritma unutar rečenice čija je primarna funkcija opis pronađene stvarnosti. Ponavljanjima nam se uvjerljivo dočarava snažan prizor kojeg lako možemo zamisliti pred sobom.

No, ponuđeni opis nalazi se na samom karaju romana i prvi je pokušaj tog tipa u knjizi te pada malo kao šok, strši.  Imamo osjećaj kao da smo ušli u neku drugu knjigu te činjenice da je jedan takav opis dobio tako važno mjesto u romanu - kao sa se autor na kraju sjetio, ah, htio sam komentirati nešto o kolonijalizmu pa evo da ubacimo nešto i na tu temu, na primjer crnce koji rade dok mi iznad njih lagodno letimo avionima. Odatle i naziv Nevidljivo jer Auster u jednom trenutku kaže ispod je bila nevidljiva amerika.  No to je jedini iskorak koji radi prema temi koju si je zadao, ostaje opijeni svojim dobro uigranim svijetom.

Austeru se mora priznati bravurozno baratanje narativnim linijama te talent da ih preplete u kompleksne i neraskidive čvorove koji hipnotički uvlače čitatelja u ponuđenu priču. Nevidljivo ima dovoljno iznenađenja, preokreta i osjećaja napetost da ga možemo okarakterizirati solidnim književnim triler. Činjenica da su junaci ovog trilera pisci i intelektualci koji neumorno raspravljaju o Bachu, Dante i ostalim ikonama visoke kulture ne bi nas trebala zavarati.

Auster nije pisac u čijim djelima uživaju oni kojima Bach i Dante nešto znače iako često piše baš o takvim ljudima, a voli isticati kako se i sam u njih ubraja. U intervjuima obično navodi kako mu je omiljeni autor Michel Montaigne te se općenito voli referirati na visoku kulturu naglašavajući tako svoju poziciju intelektualca. Auster jest i erudit i talentiran pisac, no njegov doprinos književnosti srodniji je trudu i senzibilitetu Stephena Kinga ili Kena Folleta nego intelektualno zahtjevnoj umjetničkoj prozi kakvu na primjer piše njegova bivša supruga Lydia Davies.

Auster je prvenstveno žanrovski pisac, preciznije on je izumitelj svog vlastitog žanra. Romana u kojem se opisuje svijet koji veseli svog autora,a kojeg stvara koristeći uvijek iste sastojke u različitim omjerima. Njegovim romanima nedostaje istinske ambicije da izađe iz svog uigranog, sigurnog svijeta savršeno konstruiranih slučajnosti te kažu nešto o svijetu kakav jest, a kada to pokušaju stvar se raspada jer nema temelja da je podrže. Kada piše roman o incestu i moći, zadovoljava se vlastitim koncepcijama tih pojmova koji se u njegovoj prozi pretvaraju u ispripovijedane apstrakcije.

Pisac poznaje svijet i strastveno ga opisuje. Austerova je strast usmjerena gradnji omiljenog mu svemira savršeno ustrojenih slučajnosti. Upoznate li njegovu predvidljivo preciznu mehaniku jednom, svi budući posjeti postaju suvišni.

 

Paul Auster: "Nevidljivo"
Preveo Marko Maras

Profil, 2011.

( Tekst je prvotno objavljen u Zarezu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –