Paul Morley : Bowie i njegovo doba

Paul Morley: Bowie i njegovo doba

Bowie i njegovo doba Morley Paul

„U većini tekstova koje pišem o svojim ranim tinejdžerskim godinama – kao i u većini tekstova koje pišem o bilo kojoj formi osobnog otkrivanja, od odjeće do poezije – uvijek ću barem jednom spomenuti Bowiea.“ Tako piše Paul Morley. Ugledni novinar BBC-ja i najprestižnijih britanskih tiskovina u posljednjih četrdesetak godina, te autor čitavog niza zapaženih knjiga iz područja rock-kulture. No začudo, u knjizi „Bowie i njegovo doba“ kao da i ne kani pisati o Bowieju. Na prvih tridesetak stranica, sve do gore citirane rečenice, pisati će o svom djetinjstvu, odrastanju, smrti oca, o kojoj je navodno šutio čitavih dvadeset godina, o trenutačnim profesionalnim angažmanima i preokupacijama, spominjujući Bowiea tek kao suputnika svog života, povod za pisanje o sebi.

Poznata nam je ta navada uglednih, autorski profiliranih rock-kritičara i rock-pisaca, da u kupovinama svojih prvih singlica ili slušanju u svom dječjem krevetu radijskih rock-stanica, vide mistično formativno iskustvo, inače po ničemu osobitog odrastanja. Već dugo nam je poznata ta praksa, no u posljednjih desetak-dvadesetak godina u njoj se lako prepoznaje jedna od slika „smrti r'n'r“.

Tih slika sve je više: svjesni smo ih kada slušamo o povratničkoj turneji benda za kojeg nitko nikada nije mario, kada se šećemo nekim vašarskim ljetnim rock-festivalom, kada ispred dućana na Camdenu ugledamo lutku u punk uniformi, kada u rocku nalazimo samo manirističnost, muzeifikaciju i atemporalnost, kada se rock pretvara u obljetničarsku i komemoracijsku kulturu, kada temeljni diskurs rock-kulture postaje nostalgija i sentimentalizacija bolje prošlosti.

Biografiju „Bowie i njegovo doba“ Paul Morley je počeo pisati u sklopu izložbe „David Bowie je“ u londonskom muzeju Victoria i Albert 2012. godine. Do tada napisano je već 37 biografija Bowieja! Organizatori izložbe predložili su mu da bude instalacija pisca biografije i napiše 38 biografiju! Između pulta za prodaju karata i garderobe postavljen mu je pisaći stol, riječi koje je zapisivao prikazivale su se na velikom ekranu, a posjetitelji su mogli proučavati rock-pisca na zadatku i pratiti kako napreduje. I tako je započelo pisanje „Bowieja i njegovog doba“, biografije kojoj bi u podnaslovu moglo stajati „Paul Morley i njegovo doba“.

Paul Morley jedna je od slika „smrti r'n'r“. Njegova pretencioznost nije bez pokrića, njegovi uvidi nisu bez pronicljivosti, a njegov stil nije prozaičan i neuzbudljiv. Morley proizvodi slike „smrti r'n'r“, ali ih i uočava, tematizira, pišući o rocku kao „području smrti“, „glazbi koja je počela kao artikulacija mladenaštva i izmišljanja budućnosti“ a koja „ulazi u konačnu zonu sumraka koju većinom čine sjećanja i na koju se neće biti lako naviknuti“. Kada se uhvati svoje naslovne teme, Bowieja, Morley se predstavlja kao sasvim izniman biograf.

Djetinjstvo, mladost, obiteljska anamneza, šezdesete, i pogotovo sedamdesete, upravo su odlično pokrivene. Nakon prvih tridesetak stranica o Morleyu dobili smo i tristotinjak stranica o Bowieju. Imamo ovdje Bowieja koji se rodio u nesređenoj obitelji u koju su otac i majka ušli nakon niza propalih veza, obilježenom psihičkim bolestima, sa starijim polubratom s ozbiljnim mentalnim problemima, polusestrom koju je povremeno viđao, te još jednom koju uopće nije viđao. Jedino Bowiejevo utočište u obiteljskom domu bila je njegova soba u kojoj je držao knjige i ploče: između sobe i vanjskog svijeta bila je roditeljska „ničija zemlja“, kojom bi tek projurio izlazeći u grad.

U to vrijeme Bowie se druži s Marcom Bolanom. Obojica su londonske mod ikone, do početka sedamdesetih obojica će biti i rock-zvijezde. No u usporedbi s Bolanom vidljivo je koliko Bowie svestraniji, ambiciozniji. Načitan, obrazovan, i otvoren prema raznovrsnim utjecajima, Bowie nije nalik na prosječnu rock-zvijezdu. Morley pedantno prati te formativne utjecaje: od učitelja Owena Framptona (oca Petera Framptona!), pa nadalje. Bowie je spužva, sve ga zanima, od američkog nogometa, Elvisa i Little Richarda, preko Mingusa, Stravinskog i Brela, pantomime i kazališta, „Kabineta doktora Caligarija“ i njemačkog ekspresionizma, do francuskog egzistencijalizma.

Šezdesetih se gotovo ništa nije dogodilo. No sedamdesetih utjecaji koje je pokupio se usložnjavaju, njegov autorski izraz postaje sve hrabriji, složeniji i dorađeniji, i nakon Bowieja kao neuspjele rock-zvijezde šezdesetih pojavljuje se Bowie kao Ziggy, Bowie kao Alladin Sane, Bowie kao Diamond Dog… Bolan, prijatelj i suparnik, u to je vrijeme već na zalasku karijere. Ne uspijeva u Americi, i ne uspijeva držati korak s Bowiejevim metamorfozama, i stalnim osvajanjima novih područja.

Vrhunac dolazi krajem sedamdesetih. Bowie se seli u Berlin. Svakodnevno se vozi biciklom po Kreuzbergu, živi daleko ispod svojih financijskih mogućnosti, upijajući utjecaje grada, umjetničkih avangardi dvadesetih, i njemačke elektronika sedamdesetih. Punk je u punom zamahu. Čitavi ešaloni dojučerašnji rock-zvijezda su pospremljeni u ropotarnicu rock and rolla. Udar punka na rock establišment Bowie ne dočekuje kao demodirana glam-rock zvijezda, već kao nedodirljivi princ eksperimentalne elektronike: koji s obje noge duboko stoji u eri post-punka. Negdje u to doba, ili neposredno prije tog doba netko će mu kazati da je dobro prošao s rock and rollom. Brz na jeziku poput Lennona, pun sebe poput Dylana, Bowie će odgovoriti: „Pa, i rock and roll je dobro prošao sa mnom.“

S kreativnim zamiranjem tokom sljedećih desetljeća u priču nam se opet vraća Paul Morley. Evo ga tamo negdje na početku tekućeg desetljeća. Zvoni mu telefon: na zaslonu je ime Bowiejevog poslovnog menadžera. Zove našu legendu britanskog i svjetskog novinarstva moleći ga da pomogne Bowieju. Morley odgovara u stilu Broja Jedan iz grupe TNT: iako sam star primi moj savjet…

Namjerno pokušavamo ismijati, demonizirati Morleya. Ne zbog knjige same po sebi, koja je u cjelini i više nego dobra a u dijelovima čak i izvanredna, a niti zbog samog Morleya. Već prije svega zbog „njegovog doba“, Morleyevog doba u kojem se rock kultura pretvara u vlastitu karikaturu. Malo koji rock-izvođač, rock-novinar, ili rock and roll fan, uspijevaju pobjeći od te crne rupe sentimentalizacije, karikaturalizacije, samoglorifikacije. „Bowie i njegovo doba“ priča je o Bowieju; ali i priča o našem vremenu. O jednom iznimnom izvođaču, umjetniku, iznimnoj osobnosti, koja je obilježila jedno od najživljih razdoblja rock kulture.

I s druge strane o jednoj knjizi koja dolazi iz vremena kada je rock kultura obilježena fizičkim nestajanjem, i kulturnim zamiranjem.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Paul Morley

Bowie i njegovo doba

• Prijevod: Saša Stančin
• Vuković & Runjić 11/2017.
• 448 str., meki uvez
• ISBN 9789532861839

'Čovjek bi se ponadao kako je svijet dovoljno evoluirao da naprednije škole uvedu predmet pod nazivom David Bowie. Predmet koji bi učenicima pomogao objasniti koliko se svijet izmijenio od pedesetih godina prošlog do drugog desetljeća ovog stoljeća, tako što bi se bavio njegovim iznimnim, jedinstvenim životom, analizirao koliko se izmijenio on sam, kao izvođač, kao čovjek.' (Paul Morley)