Pavao Pavličić – "Devet spomenika"

Održava se
01.01.1901.

Najproduktivniji domaći pisac, za kojeg je posljednjih godina nekako splasnuo medijski i kritičarski interes iako se njegovi romani i dalje tiskaju u pravilnom ritmu, objavio je novi roman "Devet spomenika". Odmaknut od klasične detekcije ili trilera s elementima fantastike, dakle onih formi koje je najviše rabio, u novom romanu Pavličić ostaje vjeran mjestu radnje, fikcionalnom slavonskom gradiću Varošu, u koji je ugrađeno dosta prepoznatljivih koordinata autorova rodnog Vukovara.

"Devet spomenika" roman je uokvirene strukture koji odmotava posljednjih stotinjak godina varoške povijesti, od samog kraja 19.st., kada se Jakov Križan s rodnoga Brača stjecajem okolnosti naseljava u Varošu i tamo osniva klesariju «Kerubin», do 2004. kada jedan od njegovih prapraunuka postavlja posljednji od devet spomenika koji će obilježiti varošku povijest. A ona, u kojoj se redaju dobro poznate i stvarne točke novije hrvatske povijesti, zapravo je, kao nekakav «prateći sadržaj» ukomponirana u obiteljske kronike triju varoških obitelji.

Obitelj Križan, u čijoj su klesariji spomenici dobijali svoje konačno obličje, pak, samo je jedna od njih, ona koja izravno ne stvara, već samo nadopunjava varošku lokalnu povijest. Jer, u središtu su pozornosti obitelji Orlović i Dunđerski, dvije bogataške obitelji čiji članovi žive u neprestanom rivalstvu, pa i onda, kad su vremena posve nesklona njihovom staležu, nalaze načina da jedni druge nadigravaju postavljanjem gradskih spomenika, kao trajnih i besmrtnih pokazatelja njihove moći. Povijest nastanka i realizacije spomenika koji su u pravilu prikazivali zaslužnike s pomalo kontroverznom ulogom u mikropovijesti varoške zajednice, istovremeno je i povijest nevolja i tragedija koje su zadesile dvije rivalske obitelji, ali i obitelj Križan koja je u njihovu rivalstvu neposredno sudjelovala.

Na toj se razini uspostavlja za Pavličićeve romane karakterističan interes za neobjašnjivo i fantastično, koje se ovdje manifestira u praznovjerici kako podizanje spomenika uvijek donosi nesreću – «onome tko ga podiže, onome tko mu se protivi, a obitelji Križan svakako i uvijek». Kako se to pravilo stjecaja okolnosti ili slučajnosti uvijek i realizira, «Devet spomenika» zapravo je knjiga o tragičnim i dramatičnim sudbinama pojedinaca, koje su se poklapale s postavljanjem spomenika, ali i knjiga o privatnim i javnim stradanjima tijekom stotinu godina povijesti jednog provincijalnog gradića.

Pavličić je, dakako, kao i u uvijek više nego uspješan zanatlija koji sve te generacije i pojedinačne pripadnike obitelji vješto isprepliće u žrvnju vremena i iz poglavlja u poglavlje ispisuje tragične priče o umorstvima, samoubojstvima, požarima, pljačkama, izdajama, krivnjama i žrtvovanjima, a one su praćene i poviješću ideja i ideologija ovih prostora koje su itekako obilježile i varoške obitelji. Spomenici ostaju, iako načeti zubom vremena i ratnih razaranja, no dvije rivalske obitelji doživljavaju najgoru od mogućih sudbina – gašenje loze i zaborav. Ostaje tek obitelj Križan i «moralno pravo» najmlađeg njezina pripadnika da postavi i posljednji spomenik kojim će se tri obitelji definitivno ispreplesti.

"Devet spomenika" solidan je roman u kojem je mnoštvo materijala, kao i žanrova, spojeno u logičku i na trenutke napetu cjelinu. Glavna zamjerka tiče se onoga što je zapravo stalno mjesto ovoga autora. Svako je poglavlje, naime, konstruirano po istoj špranci koja je onda mehanički «punjena» građom i bez obzira na atraktivnost tema uglavnom predvidiva.

Potreba da baš sve bude objašnjeno, do posljednje sitnice (čak i onda kad se višak materijala mora staviti u zagrade i to učiniti na brzinu), bespotrebno usporava inače dinamičnu povijest jednog grada uobličenu kroz obiteljske kronike. Predvidivost i shematizam, tako, umanjuju atraktivnost i uzbudljivost ovog relativno tipičnog romana iz Pavličićeve radionice.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )