Pavao Pavličić : Literarna sekcija
"Za pisca je važno snalaziti se u prostoru i vremenu, pisanje nije ništa drugo nego prepričavanje priča, iako postoji opasnost da takav stav prema pisanju bude shvaćen kao nešto djetinjasto", rekao je Andrzej Stasiuk, autor romana "Devet" koji prati devet likova na ulicama posttranzicijske Varšave. Pavao Pavličić u novome romanu sabire priče o jednome panonskom gradu tijekom devet dana rujna 1991. za vrijeme njegove opsade.
Vremenski ograničena zbivanja prepričavaju polaznici (devet različitih osoba) Literarne sekcije koju vodi profesorica hrvatskog Nada Antolić. Višeglasnim pripovijedanjem o istome događaju, Pavličić je preko koncepta "književne mnemotehnike" kako bi to rekla Renata Lachmann, razmatrao problem pamćenja nastojeći pri tome različitim pričama objasniti ideju pamćenja uopće kao i njegovu funkciju u književnom stvaralaštva. Stoga svaki pripovijedač nakon uvodnih rečenica o razlozima dolaska u sekciju (pisati da bi se preživjelo, da bi se sačuvalo sjećanje, da bi se svjedočilo, da bi se brinulo o čitateljskom iskustvu, da bi se razmišljalo o umjetnosti, da bi se čitalo...) ispisuje posve osoban odnos prema događajima u ratnome Gradu.
Na prvi pogled razasute priče na okupu drži romaneskni mehanizam prisjećanja na "slučaj" gimnazijske zgrade. Ona je tijekom opsade "misteriozno" srušena, a tek pomoću fragmenata pamćenja polaznika sekcije pred čitateljima se rekonstruira sjećanja i slaže mozaik čija slika sadrži ime počinitelja.
"Literarna sekcija" roman je koji upravo izborom različitih glasova pripovijedača (profesorica, željezničar, inženjer arhitekture, medicinska sestra, urar, knjižničarka, novinarka, grafičar, student) okuplja kulturnopovijesno i autobiografsko. Pavličića ovoga puta ne zanima isključivo proces unošenja znakova zbilje u tekst, već mogući oblici predočavanja često puta odvojenih zbivanja koja tek stopljena u jednu cijelinu (priču) dobivaju neku posebnu unutarnju snagu kojom se može vratiti izgubljeno pamćenje.
Tekstovi polaznika sekcije tako postaju mjestom na kojemu se prikuplja razasuto, a prikupljene priče stvaraju posve novu spoznaju, o onome, na tren već zaboravljenom (potisnutom), kojom se može očuvati povijest prostora i događaja u njemu. Posve osoban prostor pamćenja polaznika upisan je u tekst na isti način na koji su se njihovi tekstovi upisali u slojevitu sliku ideološkog i socijalnog vremena samoga grada.
Pripovjedačima ipak nedostaje više individualnosti u govoru/pisanju, više specifičnoga uvira u vlastitu unutarnjost, više osobnosti, više jezične "vrckavosti" i dinamizma koju kao da "guta" autorova dominacija i "potreba" da se kontrolira inicijalna ideja teksta. Onaj užitak u tekstu zasigurno osigurava način prikazivanja ratne atmosfere jednog multikulturalnog grada. Isprepleo je Pavličić pri tome ratnu priču s ljubavnom, razjasnio razliku književnog i literarnog kao kategorija kolektivnog i pojedinačnog, ponovio još jednom onu između pamćenja i sjećanja.
Ako je vjerovati numerolozima broj devet koji dominira ovim romanom izuzetan je broj kojeg sačinjavaju tri trijade (3 x 3). One znače savršenstvo savršenstva, red u redu, jedinstvo u jedinstvu Devet označava kraj ciklusa i završetak puta. Poljski pisac romanom "Devet" oprostio se kako kaže od pisanja o Varšavi, a je li Pavao Pavličić "Literanom sekcijom" završio ciklus romana o ratnom Vukovaru i Vukovaru kao mjestu osobnog odrastanja, vrijeme će ubrzo pokazati.
( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )