Pavao Pavličić : Vukovarski spomenar

Već se u prvoj zbirci „Lađa od vode", pa u romanu „Trg slobode", zbirci pripovjedaka „Dunav", kao i u knjigama „Nevidljivo pismo", „Šapudl", „Kruh i mast", „Vodič po Vukovaru" vukovarsko podneblje prati kao stalna tema. Pričati prostor uz dvije rijeke, Dunav i Vuku, nastavlja i ovo spomenarsko upisivanje koje se čita kao dio tradicije spontane kulture onih koji žele rječju i slikom zaustaviti djeliće svojega odrastanja i dati ih kroz dobre poruke njegovom vlasniku - Vukovaru.

"Vukovarski spomenar" ilustriran je s 86 slike, osim intimnih, nježnih, duhovitih i nostalgičnih rečenica unutar tri poglavlja (Vukovarska godina, Šetnja po Vukovaru, Vukovarske razglednice) sadrži i ljetopis grada (sastavio ga je Mirko Sardelić).

Pavao Pavličić Vukovarac je koji živi i radi u Zagrebu ne odustajući nekoliko desetljeća od fikcijskoga i analeptičnoga temeljno obnoviteljskoga prisuća u njemu. Pokazao je ovaj hrvatski književni klasik već na više mjesta kako nastavlja razvijati onu Glavaševićevu ratnu poruku upisanu u kod samo jedne rečenice: „Grad - to ste vi!". Pavličić jasno ukazuje i ovim spomenarom na činjenicu kako je tek mjestom pohranjenih podataka moguće otvoriti prostor za pojedinačne autobiografije.

Ovdje se njegova autobiografija može promatrati i kao bilo koji oblik vrlo tjelesnoga djelovanja u vanjskoj zbilji, međutim, svakako se ima promatrati i kao razotkrivanje mjesta izvorišta dokumentarističke poetike o prostoru. One koja će, štujući taj sadržaj osobnosti, štovati i oblike pokazivanja osobnosti, odnosno njezina ostvarenja. Njegovo se odsuće s vukovarskih ulica, iz dvorišta, sa šetnice uz Dunav čita kao stalna nevidljiva duhovna prisutnost u tekstu o njima.

Motiv Dunava je zrcalo kulturologijske opstojnosti grada na njemu i na onim mjestima na kojima se njegovo ime ne izriče eksplicitno već se na njega upućuje brojnim indikatorima. Motivsko-tematski kompleks nazvan Dunav, prostorna je točka, iz koje i oko koje Pavličić plete svoja pričanja. Preko eksplicitno ili pak implicitno naznačenog imena ili tijeka Dunava spoznaje se život, a godišnja doba koja se kronotopno izmijenjuju upozoravaju i na subjektnu i na recipijentsku egzistenicijalnu cikličnost.

Na taj način motiv rijeke je semantički jako mjesto za modeliranje poetičkih principa Pavla Pavličića. Dunav je vrlo važan u komunikacijskoj analizi i ovoga spomenara jer on predstavlja sve one naratologijske nizove (ontologijski, psihologijski, sociologijski) koji omogućavaju iščitavanje značenja pojedinih upisa u spomenar (npr. Fijaker i čiklja; Dunavski esperanto; Dunavuka).

Vukovar i Dunav za autora su alegorija povijesnosti koja se ispisuje uz njegove obale. To pamćenje poslano je vukovarskim razglednicama  kao iskren zapis o Gradu, a Grad je svojom ratnom zbiljom ostvario jednakost između predmetnoga i duhovnoga, fikcijskoga i stvarnoga mjesta u nacionalnoj memoriji. I ovaj intimni, memoarskim pogledom i pažljivo izabranim fotografijama  spomenarski upis dio je identiteta ovoga gotovo mitskoga grada.

Oblikovanje još jedne autobiografije osjetljivosti na prostor vlastita odrastanja čita se kao autorov izraz potrebe za vraćanjem njegova (Vukovarskog) izgubljenog vremena. Grad se još jednom pokazao poticajnim graditeljem Pavličićevog književnoga labirinta. U spomenaru se tako osim kulturno-povijesnih priloga za razotkrivanje vukovarske svakodnevice čitaju i najnježnije osobne retrospekcije (J. Matanović) na temu osobne energije stvaranja.
Upisivanje u vukovarski spomenar jednostavno je i humanistički precizno što je jedini mogući smjer očuvanja i obnove urbane tradicije ovog jakog i jasnog srednjoeuropskog građanskog prostora.   

( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )