Povelja Srebrne svirale 2019. – Ljerki Car Matutinović
Nakon pet iznimnih pjesničkih imena: Miroslava Slavka Mađera, Borbena Vladovića, Ivana Goluba, Gorana Rema i Tita Bilopavlovića, šesta Povelja Srebrne svirale po prvi puta ide u ruke jednoj pjesnikinji – hrvatskoj književnici i prevoditeljici Ljerki Car Matutinović za njen ukupan prinos hrvatskoj književnosti s posebnim naglaskom na izniman pjesnički opus i istaknuto mjesto u suvremenoj hrvatskoj lirici na hrvatskom književnom standardu i čakavskom dijalektu crikveničkog kraja.
Povelja će laureatkinji biti svečano uručena u Spomen-domu Dragutina Tadijanovića u Slavonskom Brodu, 5. studenoga 2019., u 17 sati, u sklopu Tadijine jeseni, odnosno obilježavanja 114 rođendana velikog pjesnika Dragutina Tadijanovića. Nagradu dodjeljuje Ogranak Matice hrvatske u Slavonskom Brodu u suradnji s Ogrankom Društva hrvatskih književnika slavonsko-baranjsko-srijemskim. S Dragutinom Tadijanovićem, po čijoj antologijskoj pjesmi ova nagrada nosi ime, pjesnikinja je duboko povezana, ne samo kao sudionica svojevrsnih Tadijinih književnih salona, već i kao ona koja je o njemu više puta pisala, nadahnuto i upućeno. Pamti se njen pristup Tadiji u knjizi „Lirika Dobriše Cesarića i Dragutina Tadijanovića“ iz 1964., te u knjizi „Pjesnička riječ Dragutina Tadijanovića, književne interpretacije“ iz 1970.
Dobitnica Povelje Srebrne svirale Ljerka Car Matutinović rođena je u Crikvenici s kojom je ostala trajno povezana, a utjecaj rodnog mjesta osjeća se u njenoj poeziji do današnjih dana, pogotovo u stihovima pisanim čakavskim idiomom crikveničkog kraja. „Afirmirala je crikveničku čakavštinu svojim stihovima u kojima je sačuvala sjećanja na djetinjstvo na 'balustradi', 'Črnon mulu', 'Kali'... Dominantan dio opusa joj je napisan na književnom standardu, ali Crikvenica je u tome svugdje, vidljiva ili pritajena, kao simbol i poticaj,“ zapisala je Marija Gračaković. Ljerka Car Matutinović je završila studij jugoslavistike i talijanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je kao gimnazijska profesorica u Zagrebu (1958.–75.), lektorica hrvatskog jezika na Sveučilištu u Firenci (1971.–73.) i urednica u Obrazovnoj redakciji Radio Zagreba (1975.–91.). Objavljuje od 1961., isprva književne interpretacije i eseje, a zatim i pjesme, te prevodi s talijanskoga. Prve joj se zbirke pjesama odlikuju intimizmom i neoromantičnim tonovima (Vrijeme rastanka, 1971), a u kasnijima je spojila arhaični leksik i poetiku petrarkističke poezije s poigravanjem jezikom (Odiljat se, 1983; Bajkoviti soneti, 1988). U sličnom je stilu i Kanat slaji od meda (1987) s vještom uporabom čakavštine, a zbirka pripovijedaka Ljubavni jadi Ružice Trnoružice (1986) odlikuje se spojem bajkovitoga i običnoga.
Do danas je objavila dvadeset samostalnih zbirki poezije te niz knjiga u drugim žanrovima (ukupno pedesetak), a u proteklom desetljeću posebice se ističe njen „Vijenac odabranih“, četveroknjižje književnih kritika o suvremenoj hrvatskoj književnosti. Ljerka je izniman i pronicav poznavatelj i analitičar suvremene književnosti, osvjetljivač zanemarenih i neosvijetljenih rukavaca hrvatskih književnih svjetova, posebice onih autora i opusa na koje ne padaju velegradski sitno i krupnozori velikih medija i velikih kritičarskih imena. Ljerka sudi primorski blago, ali renesansno eruditski, s čvrstim uporištima u svekolikoj književnoj tradiciji, dajući izniman prinos i u ovom polju iako je prvenstveno – pjesnikinja. Ona koja u svojoj poeziji opipava bilo svijeta, pupačićevski kazano, „zaljubljena u ljubav“, u prirodu, u svoje djetinjstvo, u krajolike i ljude svoje zemlje, jezik, u život sam. Njena poezije je poezija vitalnosti, one iskonske ženske poetske snage, koja u naizgled običnim predmetima i detaljima pronalazi univerzalnu sliku svijeta.
Književnu vrijednost Ljerke Car Matutinović je prepoznao među prvima neumoljivi i nepristrani kritičar Miroslav Krleža, pa Saša Vereš zapisuje: “Miroslav Krleža me upozorio na pjesni Ljerke Car, impresioniran kako je to ona u isto vrijeme i veoma moderna i u suglasju s tradicijom…” Siniša Vuković kazuje da “pjesništvo Ljerke Car Matutinović ima misao vodilju što je poput betlehemske repatice vodi osobnom idealu i savršenstvu, za koje nije važno ni gdje je ni što je, već je jedino i nužno predmnijevati - da ono uistinu postoji…“, a Ivica Tomić smatra da je Ljerka Car Matutinović nakon „Vesne Parun možda jedina živuća hrvatska, ženska pjesnička legenda koja cijeli života živi i diše poeziju, kojoj su riječi sve, i jedino oružje i oruđe i hrana i ljubav i smisao življenja.“
Za svoje pjesničko i prozno stvaralaštvo dobila je niz nagrada. Izdvajamo: Nagrada Drago Gervais, (za pjesme), Rijeka,1981.,1985., Il Borghetto, Citta di Montepulciano, 1988, 1989., I. nagrada za prozu i poeziju; Nagrada Giuseppe Giusti, za pjesme i pripovijetku, Pistoia, 1992., Nagrada Ljubo Pavešić, za najbolji čakavski tekst na MIK-u, Rijeka, 1995., Nagrada San Bartolo, posebna nagrada za poeziju, Premio speciale, Firenca,1996., Nagrada za životno djelo Grada Crikvenice, 1996., Nagrada Firence, Premio Firenze, za pjesmu «Sonet izbezumljen ludilom svijeta», Firenca, 2001., Nagrada Ocjenjivačkog suda na Internacionalnom natječaju za poeziju i prozu, Citta di Salo, za pjesmu: „Sonet o povratku molitvi“ (2005.). Nagrada Ocjenjivačkog suda na Internacionalnom natječaju.L amore in versi, 2005. (Tempo di distacco, Sei cosi lontano, Euridice), Nagrada Ocjenjivačkog suda na Internacionalnom natječaju za poeziju i prozu, Citta di Salo, za pjesmu: “Ti nizovi teški nizovi kameni“, 2007., Nagradu Julija Benešića za knjigu kritika Vijenac odabranih…
Pjesme Ljerke Car Matutinović prevedene su na desetak stranih jezika, pripovijetke na talijanski, njemački i engleski jezik. Zastupljena je u domaćim i stranim antologijama.
Ali, prijevodi, priznanja i nagrade, pa ni ova koju joj dodjeljujemo u Slavonskom Brodu, ne mogu iskazati svu važnost i vrijednost njenoga opusa, sve zvukove i značenja koja je proizvela udarajući u svoju pjesničku liru, uvijek štujući tradiciju, sve one domaće i strane začinjavce i prethodnike, kako je napisao još mladi Ujević, ali uvijek pronalazeći svoje vlastite stvaralačke putove i obrasce. Bez Ljerke Car Matutinović naša bi suvremena književnost bila neizmjerno siromašnija. Njena lađa nije velika, nema puno jedara i ne istiskuje silnu vodu kada uroni u more, već plovi glatko i blago našim morima, ustrajna i ponosita, ostavljajući nas bez daha svojom književnom, jezičnom i duhovnom ljepotom.
Pjesnikinja koja toliko dobro poznaje opus Dragutina Tadijanovića i koja iz svoje primorske perspektive na poseban način doživljava njegovu vezanost za zemlju, njegovo poniranje u najveće dubine i visine pjesništva i ljudske egzistencije iz naizgled ograničene vizure malenog Rastušja, pjesnikinja koja nam je podarila toliko krasnih stihova i proznih redaka, toliko divnih susreta i ljudskih ushićenja, pjesnikinja koja je kao malo tko u slavnoj hrvatskoj književnoj povijesti znala svirati „srebrne svirale“, s pravom je dobitnica ove lijepe književne nagrade.
Povjerenstvo Povelje Srebrne svirale