Predrag Crnković : Beograd za pokojnike

Održava se
01.01.1901.

"Ako nekom u Srbiji kažu: 'Ti si mnogo toga pročitao' znači da je najebao", kaže Peđa,  glavni lik romana-pobjednika ovogodišnjeg VBZ-ovog natječaja, kojim je Predrag Crnković podcrtao svoje mjesto i na nematičnoj, hrvatskoj književnoj sceni.

Nedavno mu je, naime, u nakladi Knjigomata objavljen i roman "Čarapanke sa Zvezdare", zanimljiva i duhovita postmodernistička igra koja tematizira beogradsku književnu scenu s kraja 60-ih i istovremeno oštra društvena satira, koja kao i pobjednički roman propituje odnos postmodernističke i stvarnosne proze, govoreći mnogo o stvarnosti bez da se posve izravno na nju referira.

Nešto ranije, prošle godine, ušao je i u uži izbor za "Večernjakovu" nagradu za kratku priču. Iako aktivan i nagrađivan i u Srbiji, tamo još uvijek nije objavio samostalnu knjigu.

Crnković, prevoditelj sa skandinavskih jezika, "gurman i sanjalica iz Beograda" i "nositelj spomenice sa dva oproštajna koncerta Sex Pistolsa", definitivno je "mnogo toga pročitao", o čemu svjedoči čitav niz literarnih i filmskih referenci kojima je premrežen njegov "Beograd za pokojnike". Njegov je Peđa, pak, doista i "najebao" živeći u Beogradu i preživljavajući godine poraća i tranzicije, sankcija i bombardiranja, općeg siromaštva i nastanka "turbo-folk aristokracije", kao inteligentan i obrazovan mladi čovjek koji se "nikada nije osećao ukorenjenim".

Peđa je "spisateljski obrtnik i pisac" kojemu nije uspjelo zapaliti negdje van, kao mnogi iz generacije, te bez prijatelja i obitelji koju su obilježile bolesti i umiranja, tumara beogradskim ulicama, doslovno u potrazi za hranom i smislom. Promatranje prolaznika, pokoja ljubavna avantura, stalni posjeti sve ispražnjenijoj Kinoteci, "stvarnost" koja se događa bez njegova sudjelovanja i razorne opservacije srpske metropole u konkretnom vremenu, svijet su u kojem se Crnkovićev Peđa kreće, ali ne snalazi, niti to želi.

Peđino tumaranje vlastitim životom i velegradom, središnji su dio romana, ispripovijedan zgusnutim, eruptivnim stilom, a njemu prethodi uvodni dio nazvan 'Postmodernizam' u kojemu je promijenjena pozicija pripovijedanja (iz 3. u 1. lice) i predstavlja postmodernu igru, ali i traktat o pisanju na koji se nadovezuje i poglavlje 'Postmodernizam ili stvarnosna proza', s kraja knjige.

Osim što je opisao atmosferu srpske metropole zadnja dva desetljeća, atmosferu depresije i bijede, kroz očište mladog intelektualca kojeg okolnosti pretvaraju u Sonderlinga (=freaka), Crnković se, naime, uhvatio u koštac s nekim od temeljnih literarnih pitanja našeg vremena. Odnos zbilje i fikcije, mogućnost književnog dokumentiranja života, vanjsko (proživljeno) ili unutarnje iskustvo koje posjeduje pripovjedač, kao i pozicija postmodernista uplašenog stvarnošću, neka su pitanja koja postavlja, ali i u praksi pokušava riješiti ovaj roman.

Nadopunjen (možda i nepotrebnim!) pogledom u budućnost, u žanru SF-a, "Beograd za pokojnike" čita se kao neispolirana, ali snažna slika vremena i prostora  u kojoj nekome tko sluša Pistolse i gleda Lyncha ne preostaje drugo do osjećati se "ubuđalo, crvljivo, umorno", ali i kao praktičan odgovor na pitanje što je to stvarnosna proza.

"Previše načitan" da bi bio hit, pomalo zbrkan i nervozan u realizaciji, "Beograd za pokojnike" pomalo je 'alternativan' izbor žirija, no svakako vrlo originalan roman pripovjedača koji ima što za reći.
                            

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )