Rade Jarak : Pustinje

Održava se
01.01.1901.

Roman o odrastanju, odnosno fikcionalna autobiografija "Pustinje" Rade Jarka, jednog od marljivijih i samozatajnijih domaćih prozaika, prije no što je objavljena u formatu knjige pojavila se u integralnom obliku u časopisu Europski glasnik. Tim "umnažanjem" objavljivanja, baš kao i odabranim žanrom i tematikom, Jarkove "Pustinje" u domaćem su kontekstu usporedive s romanom "Simurg" Stanka Andrića.

Obadvojica pisaca, naime, polaze od vlastitog djetinjstva i odrastanja kako bi u međuigri prošlosti i sadašnjosti, u fragmentima bez kronološkog slijeda i čvrstog reda, pokušali zaokružiti jedan aspekt vlastite emotivne i intelektualne autobiografije. Jarak u "Pustinjama", koje na taj način dakako nisu klasičan bildungsroman, obično polazi od slike (batića za meso, tetkine singerice...) koja je okidač, polazište za evociranje sjećanja na dubrovačko djetinjstvo, idilične dane u kući dunda i tetke, ali i uobličavanje nekih zrelih, životnih istina na koje se odlučuje pripovjedač iz pozicije sadašnjosti.

Na taj način roman funkcionira kao spoj sentimentalnih zapisa i njihove intelektualne prerade koja im, s te vremenske distance, daje neke druge, nimalo dječje konotacije. Točnije, sraz vremena jedna je od glavnih tema koja se ne manifestira samo u intimnoj pripovjedačevoj sferi, već i u načinu na koji se u romanu pripovijeda o dubrovačkim lokalitetima, njihovome onda i sada.
 
S jedne strane u "Pustinjama", u kojima često odzvanja neki neskriveni prizvuk Danila Kiša ili Brune Schulza, čitamo fragmente o dječjim strahovima, prvim pročitanim knjigama, odlascima na Lokrum ili kupanju na Banjama, prvim ljubavnim i erotskim iskustvima, a s druge sva su ta sentimentalna putovanja-slike iz prošlosti, provučene kroz elegične tonove prolaznosti (nekada jednog ljeta, nekada i čitavog života) i svijesti o tome kako više ništa nije kao prije.
 
Jarkova proza sva je od slika (treba li još uopće spominjati slikarsko oko karakteristično za cjelokupnu njegovu prozu!) i zvukova, u njoj se pronalaze eksplicitna ili implicitna zrnca autorove poetike, a od slika koje se "ljušte, pucaju i nestaju" nastaje roman u kojem se čitaju i prava djetinja ushićenja i odrasla tuga zbog izgubljenog doba, svedenog na ostatke koje valja prikupiti.

Zamjerka koja se može uputiti svojevrsnoj nesređenosti zapisa i poprilično naglom i poentiranom završetku, gubi se kad shvatimo da se radi o privatnoj knjizi, fragmentima o jednom običnom životu kojeg se želi slikati riječima, bez ikakvih nakana da to bude stroga i posve zaokružena cjelina.