Rade Jarak : Tango

Rade Jarak kao da je proznim zapisom "Tango" želio napisati svojevrsni appendiks romanu "Enciklopedija očaja" u kojemu su se kretanjem uz globalne fenomene rastvarali različiti odnosi u zajednici (moralni, ljubavni, politički), ali i oni unutar umjetnosti (u slikarstvu i književnosti).

U "Tango" se taj triptih o nestajanju preoblikovao u još dublji uvid u promašenost, slabost i sustajanje egzistencije, u nepouzdanost svijeta i granične situacije opstanka. S druge strane, "Tango" se čita kao začetak, esencija razračunavanja sa žanrom romana, jer roman uvijek dolazi u trenutku kada autor želi nešto dijagnosticirati, kada želi nametnuti svoje mišljenje.

Jarka je u njemu zanimalo kako pisati o nevidljivoj dimenziji osobe, u ovome slučaju žene, a pri tome čitateljima ništa ne nametnuti. Na koji način zakomplicirati njezin odnos unutar konteksta (povijesno nemirna vremena 1978. godine u Buenos Airesu, angažiranost u pobuni protiv diktatorskoga režima, ljubav prema Martinu, zbližavanje sa sinom hrvatskog emigranta Ivom Franzetichem), i nastaviti tzv. hermeneutiku ljuštenja praznine začetu kroz "Enciklopediju".

Odmak od prethodnog romana ponajviše je poetski. Jarak je u ovoj grafički, stilski i jezično pročišćenoj prozi kratkih rezova (30 poglavlja) u isto vrijeme znatno suzdržaniji. U tom se formalnom i sadržajnom minimalizmu, toj prigušenosti krika, prepoznaje strast jasnog izbora riječi, rečenice, opisa prizora s ulice, pogleda, ludila u dvoje. U elipsama, preskakanjima, u neočekivanim skokovima kojim se nastoji posve ogoljeti i narativni postupak, i intima lika, i surovost povijesnog trenutka, uspio je autor zadržati jasnu liniju kojom je pokušao slomiti vlastiti jezik kako bi ukrotio unutarnji nemir glavne junakinje.

Jarak tako postupno eliminira narativnost i otiskuje se prema sinteznim formama i redukciji na bitno, usredotočujući se i u sadržaju na predočavanje egzistencijalnih stanja.

Borba, smrt, slučaj, krivnja, tjeskoba, granične su situacije u kojima se našla Norah potresena do dna i dovedena do očaja. Upravo su joj one pružile mogućnost da osjeti onu iskonsku slobodu izbora svoje vlastitosti. One su joj izmicale sigurnost i čvrst oslonac u realnom svijetu, zbog njih je željela samoću nakon Martinova nestanka, zbog njih joj je "pogled imao snagu užarenog željeza", zbog njih Ivi "nije dala da joj dira grudi", zbog njih je odvedena 28. srpnja1978. godine u nepoznatom pravcu, zbog njih "nije željela zapamtiti lice onih koji su je pitali o ljudima s kojima je razgovarala".

"Tango" je ambiciozan pokušaj sažimanja poetičke problematike u kojoj se prepoznaju odjeci Borgesa, Cortaza, Sabata, u njemu se nastoji ukazati i na krizu književnosti, ideologije, svakodnevnog života, kroz njega kao da se želi utemeljiti posve nova poetika kao izlaz iz sveprisutne opterećenosti i zasićenosti napregnutom naracijom i kvazi-erudicijom.

U situaciji viška informacija i manjka neke nove formule za prelazak u godine dobrog pisanja/življenja ovaj izlet u esencijalni narativni minimalizam logičan je izlaz. U njemu se ogoljenim književnim postupkom ne skriva vlastita konvencionalnost. To znači da će se u "Tangu" autor slobodno obraćati liku ili čitatelju, raspravljajući o načelima ustrojstva priče, o razvoju radnje, o "tragičnom osjećaju života", tragajući pri tome za "vrstom unutrašnjeg izgnanstva" na koju i on sam, poput Nore, ponekad dobrovoljno pristaje.

"Tangom" stoga gospodari elementarnost, sažimanje i koncentracija, jednostavnost, lapidarnost, utišana gestika, zgusnuta forma, jezgrovitost i sažetost, elementarnost, minimalizam, pročišćenost forme.

( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )