Rade Jarak : Wakamono
Rade Jarak u posljednje vrijeme ozbiljno radi na tome da osvoji titulu najeksperimentalnijeg, najkontroverznijeg, pa i najproduktivnijeg domaćeg prozaika. Njegov književni rad, u koji je ušao kao "ozbiljan" pripovjedač sklon referencama, suptilnom "citiranju" pročitanih knjiga i slikarskom oku kao filteru kroz koji se promatra svijet, zbog čega su ga mnogi percipirali čak i kao 'preozbiljnog' predstavnika generacije, ne samo što se iz mjeseca u mjesec nadopunjava novim naslovima, već oni svjedoče kako je trenutno očito nastupila faza svojevrsne dekonstrukcije i, barem za naš književni kontekst, vrlo smionih književnih eksperimenata.
Njegov javni rad, pak, gotovo da je sukladan onome što se događa u samome tekstu, pa bismo mogli reći kako je Rade Jarak, kao pisac i javni djelatnik, trenutno u performans-fazi koja poprima odlike primišljenog konceptualnog čina. Nakon što je sudjelovao u "aferi stolica" koja je na koji dan ili sat uzdrmala ono što je preostalo od učmale i poslovično nezainteresirane književne javnosti, osnovao je svoju književnu nagradu "Roza" koja je do krajnjih granica parodirala mehanizme dodijeljivanja književnih nagrada u nas, od samog izbora nagrađenog naslova, preko sastava žirija, do ceremonije dodjele.
"Roza" je, očekivano, zbog čitavog konteksta i podteksta iz kojeg je proizašla, prošla manje-više nezapaženo bez obzira na ekscesni potencijal koji je sadržavala ili je eventualno prokomentirana kao bezobrazluk. Mehanizmi suptilne i neizrečene cenzure i autocenzure, tako, skloni su ekscese (ili umjetničke intervencije?) Rade Jarka smjestiti u ladicu "ridikulozno", bez trunučice namjere da proanaliziraju što je to i je li trulo u državi Danskoj što je dovelo do ovakvog čina parodijske pobune.
Na stranu s Jarkovom "performerskom djelatnošću", svakako treba konstatirati kako je kao prozaik očito ušao u novu pripovjedačku fazu, vrlo čvrsto i jasno napravivši rez nakon kojeg će, ako ništa drugo, biti zanimljivo promatrati kamo će ga to dalje, kao pisca, odvesti. Nakon što je objavio svoj roman "Tango", prvi od njegovih naslova kojim, iako i dalje funkcionira kao nadopisivanje njegove vrlo hvaljene "Eniciklopedije očaja", započinje eksperimentiranje u smjeru izgrađivanja hibridnog žanra negdje na rubovima proze i poezije i grafičko 'lomljenje' proznoga teksta u ritmički promišljenje i osmišljenje narativne cjeline, vrlo brzo Jarak je "izbacio" još jedan naslov - "Wakamono".
S jedne strane, taj kratki pulp roman koji funkcionira kao scenarij za japanske mange, nastavlja ono što je započeto "Tangom" - prijelom proznog teksta koji podsjeća na poeziju, minimalizam, eliptične rečenice i pripovijedanje koje se bazira samo na bitnome, dok se sva ostala značenja upisuju negdje između redova, ali se na njih nije zaboravilo. Sa druge, "Wakamono" je svakako i svojevrstan rezultat autorovog profesionalnog višemjesečnog boravka u Japanu, gdje je nastao i "Japanski dnevnik" koji trenutno čeka na objavljivanje, ali i inspiracija za ovaj roman.
Osobno, nisam poklonica ponavljanja "iste fore" dva puta, pa bih prije čitanja "Wakamona" bila sklona izreći tvrdnju kako nije trebalo ponavljati formalni eksperiment iz "Tanga" i prenositi ga dalje, no stvari ipak ne stoje baš tako. Formalni eksperiment s prozom u koji se upustio Jarak, naime, sada je isproban u dva posve različita konteksta - "Tangu" koji pretendira na ozbiljnost i gotovo egzistencijalističko propitivanje identiteta glavne junakinje u vrijeme diktature u Argentini sedamdesetih godina prošloga stoljeća, dakle kontekstu "visoke" literature, i "Wakamonu" koji preuzima pulp matricu i žanrovske odlike manga stripova.
Odluka da se ta "ista fora" isproba u ovakva dva različita konteksta, tako je očito također nastavak i razvoj započetog eksperimenta, a ne tek tapkanje u mjestu. Glavni je junak, u tako mišljenom romanu dakako sveden tek na funkciju, kriminalac koji dolazi u Japan kako bi pronašao profesionalnog ubojicu. Izbor se svodi na trojicu - sumanutog tipa sa sado mazo kapuljačom, preskupog prevaranta i Wakamono, profića koji je zapravo profićica, odnosno žena.
Uz pokoju scenu realiziranog i nerealiziranog seksa, Mozartove koncerte za klavir i orkestar, kratko naznačena putovanja, posao je obavljen i sve završava dodatnim - metkom u potiljak. Sve skupa, formalno i sadržajno, zadobiva i vrlo naglašene parodijske karakteristike, a osim žanra, likova, fabule, parodiran je i jezik, jer ako još niste primjetili, Rade Jarak sve češće piše - srpski, no ne sustavno, već samo onda kad mu je potreban poneki izraz ili jezična konstrukcija.
Uglavnom, "Wakamono" treba shvatiti prije svega kao još jedan prozni eksperiment Rade Jarka, a nije ga loše ni čitati u paru s "Tangom", jer među njima doista, kako je to uostalom već primjetio jedan kritičar, bez obzira na uočljive razlike postoji i vrlo jaka tajna veza. Ovaj naslov, svakako, treba shvatiti kao još jedno istraživanje ovoga pisca sklonog raznoraznim izletima (recimo, sjetimo se, i u SF) koji u zadnje vrijeme za svoje pisanje kao da ima unaprijed određen cilj - barem malo provocirati!
Rade Jarak: "Wakamono"
Knjigomat, Zagreb 2010.
( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )