Ratko Cvetnić : Polusan - piše Helena Sablić Tomić

Održava se
01.01.1901.

Objavljivanje je jedini pravi način da se pisac riješi određenog rukopisa i sebe u njemu. Ratko Cvetnić trebao je više od desetljeća za razrješenje gordijevskoga čvora zvanog nova knjiga jer od nagrađivanog i hvaljenog romana o Domovinskom ratu, "Kratki izlet" (1997) proteklo je dosta rijeke ispod hrvatskih mostova posebice ukoliko ne računamo na njegovu  monografiju "100 godina skijanja u Zagrebu i Hrvatskoj - od prve skijaške udruge do danas" (2004).

Tema romana "Polusan" predtranzicijsko je doba 1980-ih u Hrvatskoj Koncipiran je on uz rubove i kao političko-kulturološki dokument kojemu je nakana rekonstruirati i obnoviti interes za socijalističku svakodnevicu na različitim njezinim razinama (politika, društvo, kultura). On je i zapis pripovjedača u prvome licu o osobnoj javnoj svijesti, politici memorije, o događajima u bližoj obitelji, o intimnim neuspjesima, traganju za poslom, o življenju u odjecima novoga vala. "To je ta naknadna pamet, bijedna kompenzacija za činjenicu da smo ispali iz vlaka", zabilježit će na samome početku pripovijedanja struktuiranoga kroz mjesečne poglede na zbivanja u gradu, dvadesetšestogodišnji apsolvent prava. 

Cvetnić u romanu uspijeva oživiti vrijeme učmaloga, sivog komunizma stvarajući pri tome romaneskni mozaik sastavljen od brojnih likova, opisa situacija, prostora, od sjećanja na glazbene ikone i ironije spram nekih književno-kulturoloških amblema duha vremena u koje je uronjena naracija. Ne želi on pri tome muzealizirati socijalistički način života u njegovim reprezentativnim oblicima već kroz autoironični i distancirani pogled glavnoga lika, nezavršenog studenta Vjekoslava Modrića, zabilježiti neki oblik kemije tranzicije koji se sastoji između ostaloga i u preobrazbi partijskih sekretara u nove nacionalne dužnosnike.

Cvetnić je uspostavio brojne veze među likovima, ma koliko one bile labave, naglašavajući pri tome dominantu romana - refleksiju na preživljenu prošlost bez obzira piše li o važnim ili "manje važnim" zbivanjima u njoj. Simpatična strana "Polusna" nije vezana samo uz visoku stilsku razinu esejističkih njegovih dijelova već i uz diskurs koji evocira afekt osobne bliskosti s događajima i osobama. Provocira se pri tome složeni osjećaj nostalgije prema već izgubljenom predmetu, zbivanju, trenutku, koji se tek naknadno pokušava razumjeti.

U njega je vrlo sofisticirano upletena i kritika kao aktivan odnos naratora prema vremenu u kojemu se duhovno oblikovao i odrastao. Kavkaz, Saloon, Klub Arhitekata, Blato, Jakov Blažević, Milka Planinc, Marko Veselica, Martin Špegelj, Polet, Quorum, "duhanski put", zatišje na Kosovu, plavi vlak, bijela rukavica,..., samo su neki od mitema kojima se rekonstruira kronotop "Polusna". 

Čini se stoga da je funkcija brojnih digresija i objašnjavanja autorova nakana da se "podvuče žutim" i istakne razvoj pojedinih fenomena poput službenog sjećanja odnosno uloge biografskog diskursa u kolektivnoj memoriji. 

Premda je pripovjedač u najvećoj mjeri uronjen u distanciranu naraciju bez vrijednosne analize različitih konotacijâ poznoga socijalizma, ovom dugom pripovijedanju ipak nedostaje napetosti koju bi mogao pružiti savez unutarnje povezanosti različitih diskursa (književnosti, medija, politike) na razini makro-ideologije s razinom mikro-poetike umjetničkog djelovanja samog autora.

Tako se čini da su pripovjedač i likovi izgubljeni u prijenosu jedne države u drugu, a kritički, cinični  intelektualac samo je postmoderni, nezainteresirani posrednik za demokratsko pravo govora u nedemokratskom, autoritarnom društvu s  kraja osamdesetih.

 
( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )