Razvan Radulescu : Teodozije Mali
Teodozije Mali
Kada je prije deset godina krenuo val rumunjskog filma, filmski kritičari su ostali zatečeni. Novi rumunjski autori došli su niotkuda, nisu imali poveznice sa starim redateljima, a na svjetsku scenu stupili su kao samorođeni: filmaši bez očeva i djedova; nulta generacija nacionalne kinematografije.
Rumunjski film nije imao onakvu tradiciju kakva je postojala u Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj ili Jugoslaviji. A i ono malo poveznica koje su postojale Cristi Puiu, Cristian Mungiu i Razvan Radulescu, manifestno su prekinuli. Hanno Hoefer, redatelj jedne od epizoda iz Mungiuova omnibusa "Priče iz zlatnog doba", svojedobno je kazao kako je "nulta godina" rumunjske kinematografije bila milenijska dvijetisućita. Filmska oligarhija koja je vladala rumunjskom kinematografijom u vrijeme Ceausescua uspjela je zadržati svoje pozicije i nakon 1989. godine. Državni redatelji uspješno su prevladali tranziciju, zadržavši pod svojom kontrolom rumunjski film. No moć i utjecaj generacijski ostarjelih i onemoćalih filmskih oligarha je tokom devedesetih ipak polako slabljela. Slom je došao 2000. kada u Rumunjskoj nije snimljen niti jedan dugometražni igrani film.
Poput meteora koji je zbrisao dinosaure i dao evolucijsku priliku sisavcima ta dvijetisućita je pomela staru komunističko/tranzicijsku filmsku oligarhiju, i oslobodila prostor mlađim generacijama. U sljedećih nekoliko godina dekapitiranu kinematografiju preuzeli su mladi redatelji. Rez je bio revolucionarno drastičan, kako u generacijskom tako i u svjetonazorskom smislu. Odbačene su sve teme starije generacije, sve stilske karakteristike, svi glumci. Tko je radio na starim filmovima nije mogao raditi na novima; tko se kao glumac pojavljivao u filmovima iz devedesetih bio je prekrižen za novo doba...
Taj purifikacijski rumunjski filmski val izbrisao je sve veze s nacionalnom filmskom tradicijom – ali posredno i s nacionalnom kulturom. Novi Rumunji odrekli su se filmske tradicije, pa onda i svake druge nacionalne tradicije. I na tom proširenom prostoru se generacija iz nultih doimala samoniklom. Moglo bi se reći da i neka snažnija kulturna tradicija nije niti postojala. Najpoznatiji rumunjski umjetnici XX stoljeća – Ionesco, Tristan Tzara, Paul Celan ili Brancusi – stvarali su unutar francuske i njemačke kulture i jezika…
Svoju inspiraciju "mladorumunji" nisu izvlačili iz nacionalnih kanona i nacionalne tradicije već iz crnih kronika, iz neposrednog iskustva života u tranziciji i života pod Ceausescom, a stilske uzore pronašli su u talijanskom neorealizmu i poetici autorskog filma Trećeg svijeta. Uglavnom, nikakve poveznice sa suvremenom rumunjskom scenom i njenom kulturnom tradicijom nisu se mogle napipati, pa tako nije postojalo niti snažne veze između, primjerice, novog rumunjskog filma i suvremene rumunjske književnosti. U to se uvjerio i poneki hrvatski izdavač koji je „superbrandu“ rumunjskog autorskog filma pokušao pridružiti njegov nacionalni literarni ekvivalent. Ali roman poput Florin Lazarescuova „Našeg posebnog izvjestitelja“ – najavljen kao "književna verzija rumunjskog filmskog čuda" – bio je jako daleko od bilo kakvog "čuda".
No s "Teodozijem Malim" Razvana Radulescua domaći izdavač je na mnogo boljem tragu. Ne samo da je Radulescu (Bukurešt, 1969.) jedna od ključnih osoba rumunjskog filma, već je i prije nego što je postao afirmirani scenarista i filmaš bio afirmirani pisac. Koliko bitna on je i rijetka poveznica između nove rumunjske književnosti i rumunjskog filmskog vala. Kao objavljeni književnik pojavio se sredinom devedesetih, a 1997. je za svoj roman "Život i djelo Ilije Cazanea" dobio nagradu Društva rumunjskih pisaca za najbolji debitantski roman. Dakle, prijelomnu dvijetisućitu Radulescu je dočekao s "druge strane rampe", još uvijek mlad, tek u ranim tridesetima, ali već dio prezrenog kulturnog establishmenta. No bez problema je pretrčao na "drugu stranu": ističući se kao jedna od pokretaških osobnosti rumunjskog filmskog čuda.
U Cannesu 2005., nultoj godini tog čuda, Cristi Puiu kao redatelj i scenarista, i Razvan Radulescu kao koscenarista, osvojili su glavnu nagradu u programu "Izvjestan pogled" za "Smrt gospodina Lazarescua". Iznenađenje je bilo toliko da je jedan britanski časopis film nazvao – hrvatskim. Rumunji jednostavno nisu postojali na filmskoj karti pa je i Hrvatska zvučala kao "točniji" podatak; što također puno govori o statusu koji je imao rumunjski film, ali i uopće rumunjska kultura.
"Smrt gospodina Lazarescua" temeljila se na slučaju medicinske sestre iz kola hitne pomoći osuđene na umorstvo iz nemara. O slučaju iz sredine devedesetih naveliko se pisalo u bukureštanskim i rumunjskim novinama. Tokom jedne noći hitna pomoć je obišla čak šest različitih bolnica pokušavajući hospitalizirati postarijeg pacijenta. Iz jedne bolnice slalo ih se u drugu, sve dok glavna medicinska sestra nije pacijenta odlučila ostaviti na cesti; gdje je on naposljetku i umro.
Cristi Puiu i Razvan Radulescu sa "Smrću gospodina Lazarescua" novi rumunjski film su definirali i stilski i tematski. U formalnom smislu "Lazarescua" je odredio dokumentaristički stil i dugi kadrovi koji se oslanjaju na glumačku izvedbu i improvizaciju; a u sadržajnom izrazita socijalna tematika, koja se jednako može vezati i uz recentnu situaciju, i uz godine komunizma i prevrata. Koristeći se ovom formulom rumunjski film je počeo kao na tekućoj vrpci izbacivati filmske genijalce, a festival u Cannesu, ali i oni u Berlinu i Veneciji, ubrzo će se pretvoriti u igrališta rumunjskih filmaša.
Pritom Radulescu iskače gotovo iz svake filmske konzerve. Kanskog pobjednika "4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana" potpisuje kao konzultant na scenariju. Dokumentarac "Autobiografija Nicolaija Ceausescua", Radulescu također potpisuje kao konzultant na scenariju. "Pozu djeteta", pobjednika Berlina, potpisuje kao scenarista, zajedno s Colinom Peterom Netzerom. A kao redatelj debitira 2009. filmom "Prije svega, Felicija", snimljenim u korežiji s nizozemskom redateljicom i suprugom Melissom de Raaf.
Međutim, sve što smo znali o Radulescuu s njegovim romanom "Teodozije Mali" pada u vodu. Na filmu imamo ogoljeli realizam, u romanu imamo bajku izmještenu iz realnog prostora i vremena. Film je poput Ahila uronjen u socijalni kontekst, roman je fantazija i parabola političkog života tranzicijske države. Na filmu smo imali niskomimetske likove poput gospodina Lazarescua, u romanu zoomorfne i antropomorfne likove poput Mačkopasa Gavrila ili Soma Protektora. Na filmu se povremeno pojavljivao mračni i gotovo nenamjerni humor, u romanu humor je vedar i sveprisutan. Na filmu sve je bila redukcija, u romanu hiperbola. Filmom dominira kontrola nad materijalom i prosedeom, roman je nekontrolirana eksplozija mašte…
Zapravo, kad ne bi smo znali što je prvo, Radulescu-pisac ili Radulescu-filmaš, "Teodozija Malog" bi smo čitali kao literarni odušak poznatog filmaša. Ono što produkcijski i kreativno ne može staviti u film – izmišljene krajolike i države, fantastične likove – filmaš stavlja na papir. Ali stvar je obrnuta. Pisac prethodi filmašu. Tekst prethodi filmu. "Pravi" Radulescu je književnik, ne scenarista i redatelj. A profesionalni odušak nije u literarnoj eksploziji mašte, već kako ispada – u reduciranom socijalnom hiperrealizmu.
"Teodozije Mali" objavljen je 2006., a 2010. dobiva nagradu Evropske Unije za književnost. Time roman postaje knjiški ekvivalent filmskog "čuda", s Radulescuom kao jasnom i čvrstom poveznicom. Ali poveznice zapravo i nema. Kao što je bilo nemoguće rumunjski film povezati s rumunjskom filmskom i kulturnom tradicijom, tako je Radulescua-pisca nemoguće povezati s Radulescuom-filmašem. Ne samo da su posrijedi dvije potpuno različite umjetničke strategije, već je tu i značajna kvalitativna razlika.
Ponekom "Teodozije Mali" može biti dobrodošao odmak od sumornog rumunjskog filma – no prava rumunjska umjetnička čuda (još uvijek) se događaju upravo u toj sivoj hiperrealističnoj svakodnevici.
Teodozije Mali
- Prijevod: Adrian Oproiu, Ana Brnardić
- V.B.Z. 06/2015.
- 424 str., meki uvez
- ISBN 9789533047331
Smješten u bajkovit, iz vremenskoga i prostornog kontinuuma izmješten svijet koji geografiju današnje Rumunjske miješa s fantastičnim zemljopisom neobičnih kraljevstava – 'Teodozije Mali' predstavlja groteskom i apsurdom te finim humorom iscrtanu parabolu političkog života suvremene države: grubu borbu za moć vođenu preko leđa tihe većine.