Refik Ličina : Prigodne prisile
Prigodno smjestiti panoramu osobne poetike Refika Ličine u kolektivno tijelo poezije egzila bilo bi krenuti utabanom stazom lociranja onih glasova koje je neartikulirano glasanje hordi željnih krvi (pa čak i pjesničke) devedesetih odavde potjeralo. Izgon, ili samoizgon, osobna prevencija smrti koja se je lako mogla dogoditi na pjesniku poznatim prostorima, ili pak trajno umiranje koje mu se, otkad je (sam) iz Jugoslavije, Bosne... otišao, opetuje u prostorima s kojma nikako da sraste... nije što bi oko širom otvoreno pjesmi ovdje čitatelja trebalo zanimati.
Ono o čemu se uglavnom ne govori, a trebalo bi reći kada se piše o pjesnikinjama i pjesnicima koje su pljačkaši i ubojice umotani u barjake rastjerali po svijetu, je: što se, nakon što su otišli odavde, s njihovom poezijom dogodilo?
Što se dogodilo Refiku Ličini? Čitajući njegovu knjigu uvidio sam (namjerno govorim "ja", jer toliko bih volio biti u krivu dok donosim ovaj sud) da je najbolje pjesme napisao početkom osamdesetih, kada je pisao "Poznavanje prirode", knjigu za koju je 1982. u Lukovdolu dobio "Gorana". Priroda koju je tada (u)poznavao, "priroda" je "kulture" koja je svoj krvavi okot iz sebe izbacila deset godina kasnije, ranih devedesetih. Jer tada već, na neki način navještajući fabriku zla, Refik piše o nemoći ruke između noža i pokreta, o ženama "što opšte u kasapnici sa krvavim mesarima" koji tada još nisu imali ni lik ni ime, o tome kako nedjeljom popodne počinju svi ratovi...
Na najuže osobnom planu sjeća se smrti Čarla Čaplina, njegovu smrt pišući s nevjericom jer Čarlo je "neponovljiv" i "s njim je (naravno) sve moguće...". Od smrti Čarla koji je klaun i opsjenar, do množine smrti opsjenara, trbuhozboraca, marionetlija i kraljeva zločina i pokolja prošlo je manje od deset godina, a Refikova se poezija koju je ranih osamdesetih obilježavala zaigrana analitika motiva, ludičko poigravanje poetikom svakidašnjeg, ironija i autoironija mladog i zrelog glasa, pretvorila u arhetipsko, epsko, arhaično, u verige vezanog stiha koji je zarobio ideju, usužnjeno opjevavanje malo vječnijih vrijednosti i istina.
Jezik se njegov, nakon odlaska u Švedsku, kao i motivski sklopovi, pretvorio u izvanvremenske ureze manifestacija pjesničkog poriva da se, kad su ga vrijeme i prostor već predali na milost stranaca, pretoči u formule obvezujućih predanja: ne jednoj kulturi, ne jednom jeziku, ne jednoj vjeri... već poetici s (pre)velikim P. Pjesme nastajale u egzilu ispunjene su mitskim junacima, prizorima ritualnih žrtvovanja, arhaizmom jezika...
Iako nenastanjen u mjestu, Ličina u pjesmi znakovita naslova "Ognjišta" predlaže preseljenje ne samo subjekta, nego svega što ovaj na put (ne)može ponijeti: i šatore, i mahale, i ljude, i blago, i džamije, i bazare, svo stanovništvo... pritom "ostavljajući iza sebe stara ognjišta i mlade mezare". Metareferenca na Ibn Batutu, arapskog putnika, sadrži tragiku paradoksa odseljenja/preseljenja i vraća nas na gotovo šlagersko pitanje o Trubaču sa Seine.
Što se Refika tiče, njegova je poezija doživjela sudbinu zemalja nasljednica bivše Jugoslavije. Okrenula je klepsidru i vrijeme pozvala unatrag. A taj povratak u budućnost ono je što nam slijedi nakon što su, i ovaj put, naši drugi za nas upalili svjetlo, bez obzira radilo se o onome nacije i roda, ili o onome lampe na pisaćem stolu pjesnika-raseljenika.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )