Renata Salecl: Oduvijek jedni druge promatramo kao prijetnju

Renata Salecl (foto: Miran Juršič)

Želimo li si doista pomoći i kako tom procesu može pridonijeti literatura za samopomoć? Jesmo li bića izbora ili bismo veće zadovoljstvo pronašli u sigurnosti predodređenja i ispunjenju tuđih odluka donesenih u naše ime? Tim se pitanjima slovenska sociologinja i filozofkinja Renata Salecl (1962) bavi u svojoj, 2012. hrvatskim čitateljima u prijevodu Tončija Valentića i izdanju Frakture, predstavljenoj knjizi „Tiranija izbora“. Revolucionarnom se tada činila ideja da problematične nisu ograde, imaginarne ili stvarne crte i ograničenja, već pojedinca u suvremenom trenutku pritišće mogućnost, čak i nužnost donošenja vlastitih odluka i na njima temeljenih izbora. S jedne je to strane, zasigurno, povezano s odgovornošću kakva se s preuzimanjem kontrole uvijek povezuje dok je s druge, a to Salecl jasno podcrtava, „izbor“ zapravo iluzija i njime smo, kao vrsta, više tiranizirani nego blagoslovljeni. Jer malo je toga, zapravo –  dok se kao kotačić nevažan za djelovanje cjeline poziva na svoj individualizam i obilje mogućnosti –  u rukama pojedinca. 

Nekoliko godina kasnije će u ljubljanskom „Delu“, dnevniku koji ju je 2010. proglasilo „osobom godine“, početi s objavljivanjem kolumne „Trčanje na mjestu“, a njezina su jednostavna, a ipak pronicljiva promatranja promjena suvremenog svijeta u jeku pandemije oknjižena i potkraj 2021., u izvrsnom prijevodu Anite Peti Stantić, svoje mjesto na policama hrvatskih knjižara našla pod naslovom „Čovjek je čovjeku virus“. I nije to, postat će jasno već iščitavanjem prvih zapisa, problem samo pandemijskog ili onoga što će ostati kao postpandemijsko društvo, čovjek čovjeka odavno promatra kao prijetnju, a u društvu neoliberalnog kapitalizma, prave pošasti zapadnjačke civilizacije, pojedinac je u očima drugog postao što i virus u mnogim medijskim, političkim i nastojanjima različitih „teoretičara“ – sredstvo. Pravo je pitanje, stoga, ono o cilju. Do njega autorica pokušava doći analiziranjem suvremenih društvenih fenomena poput usamljenosti, psihotizacije i psihijatrizacije društva, ali i produžetka klasne i socijalne nejednakosti.

U ovoj se zbirci kolumni Salecl, inače viša istraživačica na Institutu za kriminologiju ljubljanskog Pravnog fakulteta, profesorica na Birkbeek Collegeu, bavi i ljudskom strašću za neznanjem što će biti tema njezine iduće knjige čiji se izlazak uskoro očekuje u Frakturi, što je također bilo jednom od tema razgovora vođenog za njezina nedavnog gostovanja u programu Filozofskog teatra u Zagrebu. 

Čovjek je čovjeku virus Salecl Renata

Petra Miočić Mandić: Krenimo od očitoga. Naslov vaše posljednje knjige jasna je aluzija na poslovično kazivanje da je čovjek čovjeku – vuk. Iako naslov jest marketinški pogođen i prilagođen vremenu pandemije u čijem je jeku knjiga objavljena, on ne odražava samo ovu posljednju, virusom uzrokovanu opasnost, što ju jedni u drugima budimo. Otkad je, zapravo, čovjek čovjeku vuk – ili virus? 

Renata Salecl: Uz sve pandemije koje su kroz povijest bile proučavane, analizirane i opisane piše se o pandemijskoj reakciji na drugoga. Taj drugi, drugi čovjek ti postaje neprijatelj. Najzanimljivije teorije pandemije nalazimo kod Jeana Delumeaua, čija je knjiga „Strah na Zapadu“ i ovdje prevedena, a u njoj analizira kugu i koleru u Srednjem vijeku. 

Prva reakcija na pandemiju uvijek je poricanje dok je druga traženje neprijatelja koji je zarazu donio. Zanimljivo, uvijek je to netko izvan društva, ponekad doseljenici, a slično je bilo i za epidemije AIDS-a osamdesetih kad su se postavljala pitanja o tome jesu li ga donijeli ljudi iz Afrike ili pripadnici gay zajednice. Takva pitanja uvijek se postavljaju. Ponavljaju se i faze. Sljedeća je traženje oblika suživota s pandemijom, a naposljetku se ponovno javlja negiranje. 

Oduvijek jedni druge promatramo kao prijetnju, otkad postojimo kao vrsta među nama se razvijaju ambivalentni odnosi. Nikad u pitanju nije samo ljubav ili samo mržnja. Nužno je da prihvatimo ambivalentnost odnosa. Sjetimo se, Freud je glorificirao majčinsku ljubav kao najčišću i najiskreniju, ali kasnije su postfrojdovski psihoanalitičari pisali čak i o ambivalenciji te ljubavi. Riječ „ambivalencija“ ipak nije tako strašna kao riječ „mržnja“, a za dijete nema gore stvari nego da bude predmetom čiste roditeljske ljubavi ili mržnje. Ambivalencija mu omogućuje da se od roditelja osamostali i potraži svoj put. Djetetu koje je predmetom čiste ljubavi može se dogoditi i da ga roditelj ne pusti od sebe. Kroz ambivalentan odnos stvara se odstupnica. 

Čak dvaput ste spomenuli poricanje kao način nošenja s pandemijom. Nije li slično i s ratom? Mnogo su se puta za vrijeme rata u Hrvatskoj mogle čuti prognoze o „tromjesečnom“ ili „šestomjesečnom“ ratu, a i Astrid Lindgren u svojim „Ratnim dnevnicima“ piše kako će „sve biti gotovo za tri mjeseca.“ Zašto toliko uživamo u samozavaravanju? Je li to ljudska adaptacija, način nošenja s traumatičnim? 

Da, i ja imam to iskustvo rata u Sloveniji, ali kod nas je, srećom, doista trajao samo deset dana. No dok se rat pripremao i kod nas je bilo prisutno snažno poricanje. Nitko nije mislio da će se rat i dogoditi, postojala je nada. A onda kad se dogodi, logično, misliš da će brzo biti gotovo. Iako, i mi smo kupovali namirnice, ja sam čak kupila i neke stare ruske gas-maske koje mi, da je bilo potrebe, ne bi puno pomogle. S početkom rata ipak se javi i svijest da su mnogi ratovi bili dugotrajni, a kad prihvatiš tu spoznaju, javlja se i strepnja. 

JNA, srećom, nije bombardirala Sloveniju i pustili su nas da se mirno ocijepimo, ali kad smo vidjeli da se naše oružje šalje u Bosnu i Hrvatsku, postalo nam je jasno da će rata ipak biti. Zanimljivo, moji prijatelji iz Bosne nisu vjerovali da će se rat dogoditi, još su vjerovali u ideju transnacionalne Jugoslavije i identificirali se kroz spoznaju o dugotrajnom, mirnom suživotu različitih naroda. 

Ruska književnica Guzel Jahina sličan ideal, mirnog sovjetskog suživota, ističe u svojem antiratnom pismu. No u ovom se slučaju vojska mjesecima gomilala na granici…

Da, ali nitko nije očekivao. Ja sam bila pozvana da održim predavanje u Ukrajini u veljači i svi su mi govorili da rata neće biti. Zanimljivo, u Ukrajini su mi preveli jednu knjigu, ali na ruski. Malo neobično jer je ta knjiga prevedena i u Rusiji. Ali ljudi su mi rekli da to nije problem. Ljudi govore malo jednim, malo drugim jezikom. 

Iako u Ukrajini već godinama postoji od Rusa isprovociran sukob u Donbasu, ovo nitko nije očekivao. Stanje je užasno, pogledamo li što se događa teško je predvidjeti kad će rat završiti i kakav će mu biti ishod. Ne znamo što će biti za 5 dana, kamoli za 5 mjeseci. 

U jednom dijelu stanovništva, već načetom pandemijom, s početkom rata primjetan je i porast tjeskobe. To, uzimajući okolnosti u obzir, nije neuobičajeno, no koliko je povezano s retraumatizacijom? 

U knjizi koja za mjesec dana izlazi kod Frakture, „Strast prema neznanju“, jedan je dio posvećen analizi traume. Istražujem što se s traumom događa nakon 20 ili 25 godina. Naime, posjetila sam Saint Louis u SAD-u gdje živi najviše izbjeglica iz Bosne i Hercegovine i intervjuirala sam te ljude. Zanimljivo da mnogi žive naoko normalno 10 ili više godina, a onda se dogodi neka zapravo minorna stvar, neka sitna ozljeda ili prometna nesreća bez posljedica i kroz to iskustvo dožive retraumatizaciju. Naravno, oni o ratu ne žele govoriti, ne sjećaju se puno ili se ne žele sjećati. Mnoge od tih žena puno rade i to nije samo iz potrebe za novcem već i jer u radu nađu utjehu, potisnu traumu u nesvjesno. Ali onda se nešto dogodi i trauma bukne. Kao da su se probudili u ratu. 

To sam primijetila i u pandemiji. Jedna moja dobra prijateljica profesorica je u Australiji i za vrijeme pandemije nije mogla posjetiti roditelje u BiH. Bila je traumatizirana strogim australskim zakonima koji su joj onemogućili putovanje. 

Vidim to i sad. Mnogi me prijatelji iz Bosne zovu, boje se da će rat ponovno doći u Bosnu. Nije to neobično, Dodik podržava Putina, na granicama se skuplja NATO-vo oružje. Ne bi me čudilo da se retraumatizacija događa i ovdje. U Sloveniji je rat kratko trajao, ali sad imamo izvanrednu podršku izbjeglicama iz Ukrajine. Kao što smo je onda organizirali izbjeglicama iz Hrvatske i BiH. 

Samo, znate, ako rate potraje dulje, motivacija za pomaganje će se smanjiti. Doći će, kao što uvijek dođe, do zasićenja informacijama i zasićenja patnjom. Ljudi tad počinju negirati situaciju. Nije to ništa neobično, samo strategija da se prođe kroz dan. 

Je li do zasićenja patnjom i informacijama došlo i za vrijeme pandemije? Posebno usporedimo li društvenu klimu za vrijeme prvog zatvaranja i sredinom 2021. 

Točno, na početku smo svi bili udruženi, a onda su krenula cjepkanja društva. Mislim da su se u pandemiji pojavila različita negiranja. U početku su pandemiju negirale velike države, sjetimo se predsjednika Trumpa ili Bolsonara koji su negiranju ostali vjerni za cijele pandemije. Bio je tu i predsjednik Meksika, a predsjednik Turske je čak tvrdio da su Turci zbog određenog gena imuni na zarazu ili težak oblik bolesti. 

Dugo su postojale negacije, u Sloveniji su bile najsnažnije izražene među fanaticima fitnessa i zdravog života. Među njima je bilo mnogo antivaksera. Imali smo, kao i vi, puno prosvjeda protiv cijepljenja. Danas je oko 60% ljudi procijepljeno, no mnogi se još ne žele cijepiti. 

Također, postavlja se puno pitanja oko trijaže za vrijeme pandemije. Postojao je strah da će pomanjkati mjesta u bolnicama i na respiratorima i, naravno, postavljeno je pitanje kome pomoći. Tad smo shvatili da nemamo jasnih pravila niti etičkih kodeksa uz čiju bismo pomoć odlučili što napraviti. Na Institutu na kojem radim (Institutu za kriminologiju Pravnog fakulteta u Ljubljani) proveli smo istraživanje sufinancirano od Ministarstva zdravlja u kojem smo analizirali ponašanje drugih država. Najviše nam se svidjela njemačka ideja – kad je trijaža oko covida nužna, treba osnovati male odbore sačinjene od 3 stručnjaka od kojih jedan ne bi bio liječnik već psiholog, socijalni radnik ili etičar. 

Istraživanje smo proveli i u Sloveniji, pitali smo građane kako bismo se trebali ponašati i velik broj ljudi pokazao se prilično utilitarnima kazavši da bi djetetu dali prednost pred starijom osobom, a majci dvoje djece pred ženom koja djece nema. Neka su druga zdravstvena udruženja, primjerice britansko, izdala pravila prema kojima bi prednost davali i zdravstvenim radnicima kao i onima zaduženim za razvoj cjepiva. No prednost bi dali i političarima, a s time se mnogi ne bi složili. U svakom slučaju, jednoznačnog odgovora nema. 

Filozofski teatar (foto: HNK, Zagreb)

Tiranija izbora Salecl Renata

Bismo li pandemiju i sve s njom povezane probleme lakše podnijeli da nismo izloženi dugotrajnom utjecaju, kako je nazivate, "tiranije izbora", stalne iluzije o aposlutnoj mogućnosti izbora i kontrole naše budućnosti? 

Mislim da bismo se svakako lakše nosili sa svime, da. Zbog toga sam jako kritična prema interpretaciji slobode dominantnoj među antivakserima i antimaskerima. Njihova je interpretacija individualistička, kao da je svaki čovjek otok i ima prava i mogućnosti odlučivanja samo i jedino za sebe. Bez ikakve svijesti ili brige o drugome! A pandemija je baš društveni problem. S jedne strane mijenja društvene odnose, a s druge se s njom i ne možeš boriti ako je ne uzmeš kao zajednički, društveni problem. 

Bilo mi je izrazito zanimljivo praćenje motiviranja ljudi na cijepljenje. Psiholozi su ubrzo uvidjeli da nema smisla ljude na cijepljenje nagovarati brigom za druge. Uspjehu su se mogli nadati samo kad bi cijepljenje predstavili kao nešto dobro za tebe, za tvoju obitelj, djecu. Ne misli na druge, misli na sebe!

I ovo sve što se događa s cjepivom jest vid paranoje, ali kad društvo ne može interpretirati sva događanja u svijetu, kad je stanje u društvu toliko složeno, a informacije dolaze iz različitih izvora, proizvode se fantazme iz kojih izviru teorije zavjera. 

Je li nam pandemija pomogla tiraniju izbora osvijestiti kao iluziju? Jesmo li naučili lekciju? 

Mislim da ne. Neoliberalizam se održao i nije došlo do promjena ideologije. Iz pandemije nismo naučili ništa što bismo mogli primijeniti na nove pandemije. Nismo ponijeli ništa što bi nam pomoglo pripremiti se i, kad do nove pandemije dođe, vladat će kaos jednak sadašnjemu. 

Imamo li, ipak, danas više slobode no što su je imali naši preci? Je li iluzorno vjerovati da sami biramo partnera, način života, zanimanje…? 

Naravno da imamo, ali još smo determinirani mnogim stvarima. Ne negiram postojanje izbora, ali mislim da je mnogo manji nego što mislimo. 

Što se izbora partnera tiče, puno ljudi ih bira pomoću interneta, aplikacija, no ondje im algoritam nameće neke izbore koji su često pogrešni. Ideja algoritma jest prikazati ti nekoga sličnog. Odgovarajući na pitanja o tome što traže, ljudi algoritmu ostavljaju prostor da im ponudi njihov zrcalni odraz. Poznajemo li psihoanalizu, formiranje odnosa i mehanizme ljubavi i želje, bit će nam jasno da nas većinu vremena privlači ono što ne znamo, što nam je strano i izbacuje nas iz naše stvarnosti. Fascinacija nije nužno s dvojnikom, s istim, nego s različitim. To nas dovodi i do drugog problema. Kako se upoznavanje većinom ostvaruje preko aplikacija, stvara se novo tržište na kojem želimo pronaći uvijek nešto bolje. Zbog toga se veze tako teško održavaju, i to ne samo ljubavne veze. 

Nisam tako sigurna niti da imamo veliku slobodu pri izboru zanimanja. Primjerice, ako su roditelji liječnici, djeca su pod velikim pritiskom da to i sama postanu. Isto je i s obrtničkim zanimanjima, obiteljskim poslovima. Javlja se i golema prisila izbora profitabilnog studija. A što je profitabilno? Uostalom, mora li ono što je profitabilno danas biti profitabilno i kad osoba završi studij? Primjerice, prije nekoliko godina u Sloveniji smo svjedočili odustajanju od studija građevine, mnogo je građevinskih tvrtki propalo, gradnja je zaustavljena. A danas tržište doživljava procvat i tvrtke ne mogu pronaći zaposlenike. 

No je li zdrava pojava imperativa studiranja, prisutnog posebno u državama s besplatnim visokoškolskim obrazovanjem? 

I kod nas je obrazovanje besplatno, no mislim da se na taj način puno vremena izgubi prije nego što student pronađe ono što mu se sviđa, što ga istinski zanima. Ponekad, posebno dok je studij besplatan, nema niti osjećaja odgovornosti i potrebe završetka studija.

U Velikoj Britaniji je, primjerice, studij jako skup i puno se mladih odlučuje da neće studirati. Jednostavno, izračunaju da im se investicija neće isplatiti, neće im omogućiti dobar život, pogotovo ako je alternativa brzo pokretanje posla. To onda i fakultetima stvara problem jer nemaju dovoljno studenata, a samim time im i prihod opada. 

Filozofski teatar (foto: HNK, Zagreb)

Ranije ste spomenuli korištenje aplikacija za upoznavanje partnera. One su samo jedan od vidova prodora interneta u svakodnevicu suvremenog čovjeka. To ga čini dobrim poligonom za izbacivanje svakojakih misli, osjećaja, da ne kažem frustracija, ali i idealnim krivcem za sve što u suvremenom društvu ne funkcionira. Je li Internet baš svemu glavni krivac ili „samo“ otponac? 

Mislim da Internet jest poremetio našu sposobnost koncentracije, ali otvorio nam je puno mogućnosti. Posebno oko pronalaska novih informacija. No mi se među tim informacijama teško snalazimo i većinu vremena ne razumijemo da tražilice za nas zapravo stvaraju hijerarhiju informacija. Ljudi premalo poznaju ili razumiju mehaniku rada algoritama, a treba naglasiti i da su algoritmi posve tajni, što je velik problem. 

Drugi je problem što ne znamo koje se informacije prikupljaju i kako se nama, kao potrošačima, manipulira. Uostalom, niti kako se našim informacijama manipulira u političke svrhe. Sjetimo se samo skandala vezanog uz Facebook i Cambridge Analytics, mislim da smo tek tada shvatili razmjere algoritamske političke manipulacije. 

Ipak, mislim da nema smisla unaprijed se protiviti internetu ili društvenim medijima i mrežama. Ljude treba educirati da ograniče vrijeme provedeno na internetu i da razumiju sistem manipulacije, a da istovremeno od interneta preuzmu ono što je dobro. Sama sam pisala o problemu mijenjanja pozornosti i čini mi se da pomoću ovih medija izbjegavamo tjeskobu nužnu za suočavanje s novim znanjem. 

Kad sam ja studirala, nije bilo interneta i trebalo je nadići tjeskobu izazvanu teškim knjigama i novim znanjem. I svaki zanat ima tjeskobu, kod pisaca je to tjeskoba izazvana praznim, bijelim papirom. Uvijek je postojala tjeskoba koju je valjalo nadići. A danas Internet omogućava izbjegavanje te tjeskobe. Danas se teške knjige odbacuju i na internetu se traga za nečim razumljivijim. Internet je poremetio sustav u kojem smo tjeskobu morali izdržati, što je bilo nužno. Zato sad imamo problema s prokrastinacijom što nije uvijek ni loše, ponekad se najbolje ideje stvaraju odgađanjem. Ali danas brzo izbjegavamo trenutke u kojima bismo trebali nadići tjeskobu.  

Osim što odgađamo, mnogo i pojednostavljujemo. Je li težnja za pojednostavljenjem svijeta povezana s porastom tjeskobe? I je li ona zaista u porastu ili danas o njoj samo više govorimo? 

Mislim da je oboje točno, tjeskoba jest u porastu, ali danas o njoj i više govorimo, lakše ju prepoznajemo. U knjizi „O tjeskobi“ analiziram dva načina djelovanja tjeskobe. Mi smo, kao govoreća bića, oduvijek bili tjeskobni. Životinje osjećaju strah, no znanstvenici se slažu da tjeskobu ne poznaju. Ona je ljudski osjećaj, javlja se kad nemamo jasnu ideju onoga čega se bojimo i teško možemo pokazati objekt straha. Tjeskoba je normalna za subjekt, no kod nekih je tjeskobe previše pa dolazi do zasićenja i iz nesvjesnih se psihičkih mehanizama javlja trauma. 

Danas su tjeskobe prouzročene i vanjskim informacijama, osobna tjeskoba pojedinca eskalira pod utjecajem vanjskih podražaja poput medija, društvenih mreža i agresije u diskursu Twittea. Danas se hranimo tjeskobom drugih pa obična tjeskoba postane veća i snažnija. Ponekad, kad mi netko kaže da je u ovoj situaciji tjeskoban, savjetujem mu da pokuša ograničiti pristup informacijama. 

Primjećujete li i kako se mijenja predstavljanje vijesti? U socijalizmu smo imali dosadne vijesti, netko bi samo pročitao što se događa i mogao si raditi nešto sasvim drugo. Krajem 80ih posjetila sam SAD gdje su vijesti bile previše ekscitirane, uvijek je izgledalo kao da najavljuju kraj svijeta. U nekom trenutku je i u Sloveniji preuzet taj američki način izvješćivanja. Novinari su prije vijesti čitali na uobičajen način i to je svakako manje utjecalo na slušatelja od ovog načina ekscitacije. 

„Izvjestiteljska ekscitacija“ prenijela se i na izvješćivanje o ratu u Ukrajini. Čitatelji internetskih portala mogu ga pratiti „iz minute u minutu,“ kao ekskluzivan događaj ili kakav reality show. Potiče li inzistiranje na takvom prikazu tragedije razvoj traume, nesigurnosti i tjeskobe? 

Svakako. Ovo je, zapravo, jako zanimljivo pitanje. Mislim da niti ne osvješćujemo razne medijske strategije koje se pojavljuju za vrijeme rata. 

Na primjer, za vrijeme rata u Afganistanu vladala je određena cenzura. Američki mediji nisu prikazivali ozlijeđene američke vojnike, bili su svjesni reakcija i osuda javnosti kojima bi se time izložili. Ali za vrijeme rata u Ukrajini tim se slikama želi mobilizirati političku i vojnu podršku Ukrajini. Ukrajinski stožer vodi jako efikasnu medijsku kampanju. Doduše, moramo biti svjesni jake mašine već dugo prisutne na ruskoj strani, mašine izvještačene u medijskoj manipulaciji, produkciji lažnih vijesti i teorija zavjera. U Rusiji vlada strašna blokada, i sama riječ „rat“ je zabranjena. Sjetimo se kako je nedavno ruskim medijima zabranjeno objavljivanje intervjua sa Zelenskijim. 

Sad se, istina, ta manipulacija svela na područje Rusije, ali prije je preko portala Russia Today koji je zapadnome tržištu Rusiju prikazivao u pozitivnom svjetlu, bila izuzetno aktivna i na Zapadu. 

A kakav je taj Zapad danas? 2012. bili ste sudionicom okruglog stola „Budućnost Balkana“ održanom u Zagrebu uz Subversive film festival. Tada ste govorili o rasizmu usmjerenom prema stanovnicima balkanskih i, nešto manje, mediteranskih zemalja te nužnosti njegova dokidanja. Kako danas, samo ili čak desetak godina kasnije, izgleda Europa? Protiv koga je taj rasizam usmjeren? Kakva je, iz sadašnje vizure, europska budućnost? 

Balkanci su malo ispali iz fokusa, danas svjedočimo jakom rasizmu prema izbjeglicama iz Afganistana, Sirije i zemalja u čijim smo ratovima mi, članice NATO-a, aktivno sudjelovali. Ipak negiramo odgovornost za ono što se događa. Rasizam oko migranata i danas postoji, jako je snažan. Svakako je jači od rasizma prema Balkancima, ali negiranje situacije na Balkanu snažno je prisutno. Ne možemo poreći postojanje sukoba u Bosni, ali na planu Europe kao da ga se ne akceptira. 

Europa se s ukrajinskim ratom ujedinila više nego ikad, vidimo neke pozitivne pomake, zajedno pokušavamo nabaviti plin kao što smo zajedno nabavljali cjepivo. Solidarnost pokazujemo i u dobro organiziranom prihvatu ukrajinskih izbjeglica pri čemu sve države žele i pokušavaju pomoći, a pomoć Ukrajini stiže i u oružju. Mislim da Europa sad ide u boljem smjeru nego prije, kad je bila ugrožena političkim događanjima u Poljskoj i Mađarskoj. 

Kažete da se Europa ujedinila, no je li doista? Sjetimo li se početka pandemije, države su se, ustrašene za vlastitu i dobrobit svojeg stanovništva, zatvorile u vlastite granice i nije bilo dijeljenja niti posudbe respiratora niti druge medicinske opreme, a zemlje slabije pogođene pandemijom nisu rado puštale svoje medicinsko osoblje u pomoć pogođenim zemljama. Bi li se, dakle, Europa pred neposrednom opasnošću širenja rata doista ujedinila ili bi se države ponovno zatvorile unutar vlastitih granica? 

To, naravno, jest mogućnost, problem je i što Europa nema jasne zajedničke vanjske politike. Mislim da smo sad shvatili koliko nam je to potrebno i važno. Treba nam i zajednička strategija obrane, a sad se o tome sve više raspravlja. Nadamo se da ćemo iz svega ovoga naučiti nešto pozitivno. 

Svi se nadamo svršetku rata koji je, na jedan način, već postao svjetski, a proširi li se na druge zemlje, posljedice će biti grozne. Svi se, vjerujem, pribojavaju upotrebe kemijskog i atomskog oružja. Zato moramo slušati što Putin govori jer sve što je dosad rekao već je ostvario. Ne smijemo negirati mogućnost upotrebe atomskog oružja. Ono je već dugo prisutno, no razgovor o mogućnosti njegova korištenja znak je da idemo u vrlo lošem smjeru.