Renato Baretić : O romanu strave i užasa

Još kada je davao intervjue nakon velikog uspjeha s romanom "Osmi povjerenik" Renato Baretić najavio je, zapravo spomenuo, da ima temu za novu knjigu, sasvim drugačiju od one višestruko nagrađivanog proznog prvijenca. S njegovim novim romanom "Pričaj mi o njoj" (izdavač AGM) pokazalo se da je ta tema jedna od zanimljivijih koje su se pojavile u novije vrijeme u domaćoj književnosti. S obzirom da se osnovne konture priče otkrivaju ili barem naslućuju na početnim stranicama romana, nećemo umanjiti čitateljsku znatiželju ako ih navedemo u kratkim crtama: Tomo Kriste odvjetnik je i branitelj u Domovinskom ratu, čija je žena na popis nestalih osoba dospjela kao autorica radijskih priloga koji su se emitirali iz opkoljenog slavonskog grada i učinili je nacionalnom heroinom. Tomo sreće Anitu Čelan, novinarku Crne kronike, i među njima se razvija ljubav, strast, sve ono što se ne pristoji u takvim okolnostima. Tomo i Anita, svaki za sebe su 'junaci našeg doba' – pravični i nepokolebljivi – ali zajedno su krhki, izluđeni time što im se događa, u jednakoj mjeri sretni i nesretni. Između njihove sreće i nesreće Baretić je ispisao roman.

Barbara Matejčić: Iako bi Vas po svoj logici ljudske prirode trebalo biti poprilično strah objaviti drugi roman nakon onakvog uspjeha s prvim, Vi niste dugo čekali.

Renato Baretić: Nije me baš bilo nešto posebno strah, prije bismo mogli govoriti o jakoj tremi ili drastično povećanom teretu odgovornosti prema samom sebi i prema čitatelju. A ni ove tri godine ne čine mi se baš jako kratkim razdobljem između dva romana, dapače, bile su mi strašno duge.

Kada biste morali žanrovski odrediti roman kao melodramu ili ljubavni horor, što Vam se čini prikladnijim?

- Melodrama, definitivno. Od horora u ovoj knjizi nema niti "h", osim u glavama likova. Premda, najprecizije bi je se dalo opisati parafrazom jednog naslova Arsena Dedića: "ljubavni roman strave i užasa". Čak sam pomišljao staviti to i u podnaslov, ali nije lijepo posuđivati od prijatelja kad znaš da im nemaš kako i čime vratiti dug.

Zbog čega ste se odlučili na - u većem dijelu - dijalošku formu romana?

- Zbog iskustava s "Povjerenikom". Shvatio sam vrlo brzo da ne postoji dvoje čitatelja koji su Trećić, taj otok koji sam izmislio, doživjeli na isti način, a iz toga sam zaključio da, osim stilova pisanja, očigledno postoje i stilovi čitanja, sasvim individualni i nevjerojatno brojni. I zato mi se jako svidjela ideja da u ovoj knjizi prepustim čitatelju da sam zamišlja što više: od izgleda glavnih likova, preko ambijenata u kojima se nalaze, pa sve do misli i osjećaja što ih otkrivaju ili prikrivaju u tim svojim dijalozima. Htio sam što manje opisivati i sugerirati, samo sam odškrinuo vrata i prepustio čitatelju da ih, ako ga zanima, sam širom otvori i zamišlja što je i kakvo je ono iza njih.

Glavni ratni likovi u stvarnosti su uvijek muškarci. Vi ste za jedinu pozitivnu ljudsku "vrijednost" rata u Hrvatskoj izabrali ženski lik. Zbog toga da sličnost sa Sinišom Glavaševićem ne bude još veća nego što jest, zbog toga da rat kojemu ionako manjkaju heroji dobije svoju, makar fiktivnu, heroinu ili iz nekog desetog razloga?

- U činjenici da je glavna "nevidljiva" junakinja romana, ona iz morske pjene na naslovnici, zarobljena i nestala radijska novinarka, leži i jedina sličnost između nje i Siniše Glavaševića. Ali, što sam mogao napraviti? Ratove ne vode žene nego muškarci - znači, moja Ivana Kriste nije mogla biti, ne znam, legendarna zapovjednica ili diverzantica. Nije mogla biti ni novinarka lokalne televizije u istočnoj Slavoniji, jer lokalne su televizije u to doba postojale samo u Splitu i Zagrebu. Nije mogla biti ni novinarka lokalnih novina, jer tada nikako ne bi mogla postati ikonom na nacionalnoj razini. Da je novinarka ili dopisnica HTV-a, radnja bi najvećim dijelom morala biti smještena u Zagreb, a tad bi sve izgledalo drugačije nego u Splitu - daleko veću pažnju morao bih posvetiti nekim okolnim događajima i likovima, umjesto da se koncentriram što više na ono što sam doista htio, na priču o jednoj čudnoj, nemogućoj i bezizglednoj ljubavi. Zbog toga je, dakle, Ivana Kriste baš radijska novinarka.

Kako se zove grijeh glavnih likova Anite i Tome, koji uništava njihovu ljubav? Ako maknemo pritisak krivnje što su sretni, a od njih se to ne očekuje, koje moralno načelo oni krše?

- Nemam ime za taj grijeh, ali vjerujem da bi bilo koji moralist mogao u njemu pronaći neku značajku gotovo svakoga od onih sedam smrtnih. Mogao bih ih prepoznati čak i ja, ali bezveze je da sad prepričavam fabulu.

Anitu jezik kojim se služi karakterizira kao pomalo nekultiviranu, u Splitu bi se reklo 'grezu', što dodatno podcrtava oporost ljubavi između nje i Tome. Jeste li samo transponirali idiom koji je dominantan u Splitu ili ste ipak tendenciozno uzeli onu 'siroviju' varijantu?

- Poznajem, ne biste vjerovali, poprilično splitskih novinarki, pogotovo onih iz moje generacije, dakle Anitinih vršnjakinja s početka devedesetih. Sve su one nešto diplomirale ili barem apsolvirale, ali većina ih govori vrlo slično Aniti, barem s kolegama i prijateljima. Imaju malo drskiji gard koji se meni povremeno ne sviđa, a povremeno ga apsolutno obožavam. Osim toga, imajmo na umu da Anita nije novinarka Kulturne rubrike, nego gradske i crne kronike. Ne u Ženevi ili Beču, nego u Splitu. S kim si, takav si.

Jedna od njenih verbalnih karakteristika je i skrivanje emocija iza doskočica pa i sarkazma, i to u sasvim neprikladnim trenucima. Čini li Vam se da i u zbilji tom frajerskom ponašanju češće pribjegavaju žene nego muškarci?

- Mislim da to nema veze sa spolom nego s karakterom. Netko će se, iz straha ili opreza, zaogrnuti šutnjom, a netko blebetanjem ili sarkastičnim asociranjem. Anita je odabrala ovo drugo i treće, jer je pametna cura i zna da je piscu jako teško opisivati česte šutnje svojih likova. A Tomo je izabrao da mu takvo njeno ponašanje jako ide na živce, jer joj na tom terenu ne može parirati.

Redakciju u kojoj Anita radi nazvali ste Novo doba. Iskustvo sa serijom Novo doba nije Vam bilo tako loše da ne biste to ime više htjeli ponavljati?

- Ja i danas tvrdim da smo Ivanišević, Tomić i ja napisali vrlo dobar scenarij iz kojega je onda ispala i dobra TV-serija. Dramaturški, glumački i vizualno suvislija od ičega što se na tom polju u Hrvatskoj napravilo u zadnjih petnaestak godina. Ničega u vezi s njom nemam se razloga sramiti.

U romanu podosta kritizirate birokratiziranu i neefikasnu proceduru traženja osoba nestalih u ratu. Mislite li da je država mogla napraviti više nego što je?

- Ne znam je li mogla, ali volio bih da je napravila više. No, budući da taj posao ne ovisi jedino o dobroj volji jedne strane, ne mogu je bogzna kako optuživati. U knjizi sam samo fabulirao neke stvari koje sam i sam kao novinar doživio ili ih čuo od ljudi s manje sreće od mene. Postoji, dakako, i mnogo ljepših, ljudskijih i toplijih primjera, ali oni mi u ovom romanu nisu bili od pomoći, što ću... Bešćutnost, amaterizam i kalkulantstvo, u svakom slučaju, nisu karakteristike samo tog segmenta naše politike, kao ni cjelokupnog života.

( Razgovor je prvotno objavljen u Vjesniku )