RETRO (2002) - Milko Valent : Laž je vodeni žig hrvatske književnosti

U cilju objedinjavanja tekstova koji su bili objavljivani na raznim inačicama naših web stranica od prvih dana izlaska Modernih vremena na internet (jesen 1998.) pa sve do pokretanja portala Moderna vremena Info (proljeće 2005.),  objavljujemo najzanimljivije razgovore iz tih "ranih dana". Razgovor s Milkom Valentom vodio je Edo Popović u prosincu 2002. godine i prenosimo ga u cijelosti, zajedno s tada napisanom Edinom uvodnom bilješkom.

***

Dvije natuknice iz biografije Milka Valenta, naime dvadesetsedam  godina opsesivnog bavljenja  literaturom  i dvadeset  objavljenih  naslova, dostatne su da ga  ostave samog u utrci za titulu najaktivnijeg i najplodnijeg suvremenog hrvatskog pisca. Osim količinom, Valentov opus fascinira raznolikošću: poezija, proza, dramski tekstovi, polemike, teorijski eseji i kazališne kritike, što, također, Valenta čini izuzetkom u suvremenoj  hrvatskoj književnosti.

Ali to nije sve kad je o izuzecima riječ.

Valent je izuzetan i zbog toga što u dosadašnjem radu nije imao nikakvu rezervnu  varijantu,  nikakvu  alternativu  literaturi. Za razliku od većine hrvatskih pisaca koji imaju (ili su dugo vremena imali) sigurno mjesto u izdavačkim  kućama,  u redakcijama časopisa, na katedrama ili u institutima, a pisanje im bude kao nekakav  pričuvni posao, Valent je od početka  izabrao pisanje kao "poziv, život i sudbinu" (kako je svojedobno Veselko Tenžera definirao punokrvne pisce), i od početka se nalazi na brisanom prostoru.

I konačno, od prve knjige pjesama "Leptiri arhetipa"objavljene 1980., preko poeme "Rupa nad rupama" koju je Igor Mandić proglasio vrhuncem svjetskog "bludopisa" i zbirke priča "Al-Gubbah" koja je razbila većinu literarnih tabua pa sve do romana "Fatalne žene plaču na kamionima"otisnutog prije desetak dana, Valent  niti u jednom trenutku nije zaigrao na kartu masovnog ukusa, podilaženja publici, prištekavanja na trendove i sličnih stvari kojima pribjegavaju pisci željni brzog uspjeha.

Napomena: ovo je integralna, nekraćena verzija razgovora Ede Popovića s Milkom Valentom djelomično objavljenog 7. prosinca 2002., u redovitom subotnjem kulturnom prilogu Jutarnjeg lista.

 
Edo Popović : Kako bi sa 500 slovnih znakova predstavio svoj novi roman "Fatalne žene plaču na kamionima"? Ne moraš pritom uopće zazirati od samohvale jer je to, sudeći prema javnim istupima nekih kolega, danas posve normalna, legitimna stvar.

Milko Valent: Što se tiče mojeg romana u kontekstu recentne hrvatske književnosti, samohvala bi izgledala doista morbidno, kao obični bolesni truizam. Otprilike kao da Janica Kostelić dođe u društvo paraplegičara i počne se hvaliti kako skija bolje od njih. Ili, u blažoj varijanti uzimajući u obzir rijetke izuzetke, da Janica dođe na Sljeme i zbunjenim skijaškim rekreativcima, koji padaju svaki čas, kaže to isto. No, što je u sportu, industriji i prirodnim znanostima neupitno, u književnosti, umjetnosti općenito, zamagljeno je i bremenito dijagnozom ozbiljnih metastaza duha, duše, srca, morala a nadasve intelektualnog poštenja.

A da ipak, makar i bez samohvale, predstaviš svoj roman?

S 500 slovnih znakova?!

Dobro, možeš i s malo više, najbolje s nekom živopisnom reklamnom opaskom na kraju.

Moj roman jest renesansa životnosti i erosa u doba globalizacije sivih mediokriteta. U vrijeme rastuće kulturne i literarne hipokrizije, taj roman vraća nadu u gotovo izumrlo dostojanstvo kvalitetnog pisanja s literarnom vizijom. Šokantan, napet, ekstremno pismen, što treba posebno naglasiti u ovoj eri poluproizvoda, roman je utemeljen na sugestivnoj priči o životnoj drami dvije fatalne žene a koja se organizira oko tragične vertikale glavnog lika.

To je Milky Way, pisac ljubića i suvremeni intelektualac u istoj osobi, čovjek kojem su i prabaka i baka i majka bile prostitutke. Unatoč sumornoj zbilji poslijeratne Hrvatske, roman pršti od jakog humora koji je protkan finom ironijom. U strogo književnoteorijskom smislu to je roman koji tzv. autobiografski diskurs iznevjerava  u dvostrukoj ekspoziciji glavnog lika. U smislu objektivne reklame mojeg romana,  to je gotovo 500 stranica urnebesnog štiva, dobrog lijeka protiv opće depresije.

I ono najvažnije, to je roman koji pruža iznimni čitateljski užitak, relaksaciju, kao i uzbudljivu istinu ljudske spolnosti. U jednu riječ, "Fatalne žene plaču na kamionima" jest roman za svakoga tko je odlučio odmoriti se u gradu ili na selu, na Jadranskom moru, na planini Velebitu ili na zelenim livadama Hrvatske. 

U literaturi si prisutan više od četvrt stoljeća, ali mi se sve nekako čini da stručna javnost, da je tako nazovemo, zazire od tvojih djela. Misliš li da je moja tvrdnja pretjerana? Ako nije, zašto je tomu tako? 

Tužna tema, ali i vrhunska zabava  za cinike. Uz nekoliko časnih izuzetaka, "stručna" javnost i ne postoji kao stručna. Vrijednosne su ljestvice "zaboravljene", devastirane su do neprepoznavanja. Uz spomenute izuzetke,  na katedrama  književnosti njeguje se lažni pasatistički govor i penzionersko ozračje poluzaostalog 20. i zaostalog 19. stoljeća. Najtužnije se doimaju mladi znanstvenici koji izgledaju kao ikone smrti, kao reklame u borbi protiv side. Njihova bezlična, prazna i stroga lica podsjećaju me na La Rochefoucauldovu izreku da je "preozbiljno držanje tjelesna varka kako bi se prikrili duhovni nedostaci". Kako se ti ljudi kao smrznuta intelektualna starost mogu baviti erosom mladosti koju svaki pravi umjetnik isijava i tisućama godina nakon smrti? Teško ili nikako.

Primjerice, valorizacija Kamova  otpočela je 70 godina nakon njegove smrti, Milan Begović je donedavno bio prešućivan dok su mnogi minorni pisci iz druge ili čak treće lige bili ozbiljno razmatrani, itd. Književni pak kritičari, za razliku od nekoliko ljekovitih izuzetaka,  kojih je u Hrvatskoj otprilike osam, iz ovih ili onih razloga uz indolenciju i kaotičnu površnost njeguju zaboravljanje,  ozbiljnu amneziju,  pa brkaju knjižarski i literarni uspjeh.

Tobože ne razlikuju medijski napuhane veličine od istinskih literarnih veličina, proglašavaju literarnim zvijezdama  male Hobite, vikend-pisce iz hobija, emigrantske plagijatore,  svakovrsne jadnike bez ikakve literarne vizije, dakle čine sve ono što je na njihovu sramotu  kritički razorno apsolvirao Schopenhauer još prije 180 godina.

Zvuči gadno.

I jest gadno, ali, na žalost, i istinito. To "zaziranje od mojih djela" koje si spomenuo misleći pritom vjerojatno na književne kritičare, uza sve rečeno proizlazi i iz nedostatka erosa prepoznavanja,  intelektualnog poštenja, odgovornosti, teorijske upućenosti i elementarne građanske hrabrosti. Tako se primjerice o knjizi "Al-Gubbah" usudio nešto napisati samo Igor Mandić. Ali ni kritičarima nije lako. Kao da ih je zahvatila postmodernistička razularenost najvišeg stupnja i razorila njihovu inteligenciju, kao da ih je opčinilo "svjetlucanje površine"  kako kaže Jameson. Zbog toga naša književna scena izgleda kao psihijatrijska klinika s liječnicima koji su u štrajku.

I doista, izvan sporta, businessa, industrije i prirodnih znanosti, ovo je doba prosječnosti,  globalizacija praznoglavog  glamoura,  prašine i kaosa u srcu, te nije lako ostati kritički sabran, objektivan i istinoljubiv, čak i ako si u osnovi dobronamjeran. U tom kontekstu najlakše je "zazirati",  a najteže je podržati i tematski i proizvodno provokativnog  autora, objektivno ocijeniti rad pisca koji nastoji oko plodonosne zabave čitanja,  "estetičkog užitka",  kako se izrazio Nabokov, kao i proširenja recepcije čitatelja djelima vrhunske kvalitete.

Najlakše je, na primjer, nalijepiti etiketu "erotoman" i tako izbjeći težak rad kritike te prosudbe  i smještanja u književnopovijesni  kontekst. Nije tako samo s našim kritičarima. Eto, i u bogatoj francuskoj književnosti trebalo je čekati preko dvije stotine godina na Annie Le Brun kako bi književni rad markiza de Sadea bio konačno normalno razmotren i procijenjen. 

Tko su paralelni idioti koje si otkačio  prilikom nedavnog nastupa na FAK-u? 

Ma to se odnosilo uglavnom na većinu suvremenih pisaca. Moram govoriti ili u slengu ili kolokvijalno, e kako bi me uopće mogli razumjeti  ti tranzicijski invalidi u pisanju. Rekao sam im strastveno: "Odjebite, paralelni idioti!" Jednostavno sam im objasnio da "Fatalne žene" već samim svojim postojanjem obznanjuju definitivnu a ne samo kliničku smrt urbane seljačke književnosti, dakle ne one književnosti u opancima protiv koje je s pravom  grmio Krleža nego upravo one koju pišu seljačine s asfalta i koji poetiku malo osuvremenjenog ognjišta priređuju usred urbane cjeline.

Zagrijava se i kazališni projekt "Gola Europa" u HNK. O  čemu se tu radi?

I kao dramatičar nastojim produktivno paralizirati neinventivnu  kazališnu proizvodnju hobista i amatera, zgubidana, prigodnih komediografa, satiričara u senfu dnevne politike, kao i one koji proizvode nežive dramske tekstove bez tračka drame, uznosito mrtvilo recikliranih historijskih likova, kao i one koji dramu banalnosti marginalnih skupina pretvaraju u dopadljivu potrošnu robu. U stvari, nastojim usred teške dosade netalentiranih ljudi, pseudodramatičara, unijeti dah istinske kazališne imaginacije, trudim se u katastrofalnu kazališnu proizvodnju unijeti dah sintetičkog sažimanja epohalnih drhtanja i tako proizvesti užitak gledanja, proširiti percepciju gledatelja  žudnih istinske kazališne zabave.

Najkraće rečeno, "Gola Europa" jest  ženska drama ratne katastrofe, a istovremeno je urnebesni spektakl kaotične dekadencije suvremenog zapadnog svijeta uopće, pa dakle i Amerike kao "mlađe sestre", svijeta  koji u paroksizmu ratova i terorizma završava jedan milenij i započinje drugi. Teorijski kazano, sudaram pirandelovski egzorcizam identiteta, brehtijansko očuđenje i artaudovski krik u vlastitoj smjesi provokativnog hedonizma, zapravo prostora nade. Kolokvijalno rečeno, ironično, ne i cinično, bacam u lice gledatelja, razmaženih tekućom teatarskom sapunicom, bacam tu erotiziranu nadu kao veliko veselje naše vlastite propasti, kraj naše povijesti, očitu dekadenciju koja traje i svršava  u orgijastičkom "globalističkom" tempu kao što je svojedobno svršila i rimska civilizacija na vrhuncu svoje tada "globalne" moći. Vjerujem u uspjeh kreativnog hedonizma koje nudi potpuno gola Gola Europa.

Kada je premijera?

Na Valentinovo 2003. Prekosutra počinju probe i jako se veselim radu na predstavi. Mislim da će gledatelji doista uživati. Ovu izjavu  temeljim i na "napaljenoj" ekipi kvalitetnih suradnika. Režiser je Ivan Leo Lemo, scenu radi Braco Dimitrijević, video Lukas Nola, kostime Ivana Popović, glume Branka Cvitković, Ecija Ojdanić i drugi, svi odreda željni pravog kazališta i prave igre. Istovremeno kada i u Zagrebu, "Golu Europu" prepoznalo je kao intrigantno kazališno djelo i jedno kazalište u New Yorku, možda i zbog toga jer sam u njoj na osebujan način anticipirao događaje od 11. rujna 2001.

Sva je prilika da će američka verzija kao "Naked Europe" zaživjeti  na jesen druge godine na Manhattanu. Pripreme su u tijeku. Moglo se to zbiti i ranije, ali dvorana u East Villageu na koju sam bacio oko do tada je "bukirana" i jedna je od rijetkih koja mi odgovara, a u rupama i rupicama, kojih je pun Off-Broadway, ne želim raditi tako zahtjevno djelo.

Dok smo se dogovarali za intervju, više si puta rekao kako je Krležin tekst "Hrvatska književna laž" i danas aktualan. Želiš li obrazložiti tu tvrdnju?

Taj tekst objavljen u "Plamenu" 1919. aktualan je do boli, a sve protiv čega je Krleža bio danas je zahvaljujući  tehnologiji suvremenih  medija još vidljivije. Sve što je osporavao, umjetničku  nemoć, dekorativni katolicizam, laž književne  Moderne, laž nacionalnog heroizma, ma baš sve, prisutno je i danas u nemjerljivim količinama u odnosu na tadašnje doba, a osobito je prisutna umjetnička nemoć koja se ipak nonšalantno honorira priznanjima i nagradama te pažnjom invalidne publike, paradoksalnih čitatelja bez kulture čitanja.

Literarni "magazin smeća" danas je dodatno obogaćen ljupkim iznašašćima beščašća, npr. romanima s ključem koji su zapravo književno neinventivan  govor  mržnje,  a koji nakon početnog smijeha izazvanog prepoznavanjem  proizvode dosadu; ili krepkim te živahnim kuhinjskim psihohigijenskim pamfletizmom koji nakon 20 stranica također proizvodi dosadu jer su sve daljnje frustracije lika, recimo to tako, predvidive;  ili pak na kratku stazu dopadljivom privatnom  hipohondrijom u fluidnom žanru dosjetkovite proze, ili pak infantilne žvrljotine prividnog eskapizma borgesovskog tipa da ne spominjem brojnu žanrovsku kamilicu, i tako dalje i tako dalje.

Najbjednije od najbjednijeg u cijeloj toj priči jest proračunato "upucavanje" u trendove koje kreiraju ti prividni pisci iz druge lige uz obilnu podršku krajnjih korisnika, čitatelja upropaštenih krivo posredovanom lektirom, lošom ekonomskom situacijom, ratnom dramom, krizom braka, krizom seksa, krizom obrazovanja... mogao bih nabrajati do jutra. Najtragičnije je to što se na kraju Krleža odrekao tog teksta i nije dozvolio ponovno tiskanje, jer,  tragičar kakav je već  bio, nije mogao prispodobiti vlastiti plamen nepristajanja  iz 1919. na pristajanje druženja i igranja šaha s veselim diktatorom Jožom uz kamin u kojem su na "Galebu" tinjali ugarci njegove mladosti. Žalosno za tako talentiranog čovjeka. Jedino je još Havel otišao dalje u perverziji  te postao predsjednik. 

Uh,  zar je doista sve tako crno, tako loše? 

Ne, nije. Kao što znate usred te žalosti ima nas nekolicina koji dobro radimo, dolaze neke djevojke i mladići s novim plamenom u očima. Ipak, za utjehu mogu reći da hrvatska književna  laž nije samo naša osobitost. Svaka nacionalna kultura u svijetu ima svoju laž. Uzmi Francusku. Onog nesretnog Houellebecqa hvale u nepostojećem  kontekstu seksualnog liberalizma, hvale ga dakako mediokriteti. Reci mi gdje se nalazi taj seksualni liberalizam u punom opsegu, a da ima pitke vode i malo struje, odmah pakujem kovčege i prijenosno računalo i odlazim.

Inteligentan čovjek, čovjek  koji još nije sasvim ovladao pisanjem, pisac iz druge lige, da se tako sportski izrazim kako bih bio bolje shvaćen, dakle taj Houellbecq, prigodni abortus francuskog egzistencijalizma i kafkijanskog erosa, ni kriv ni dužan dobiva nagrade. Dovoljno je lukav da ne protestira. Naprotiv, urnebesno se zabavlja,  dodatno zamućujući  stvari,  koristi kaos u glavama kritičara, glupira se po Otoku, s gospođom uživa u grupnom seksu koji jednostavno ne zna u svojim knjigama opisati. Mogu zamisliti face istinskih francuskih pisaca i užas znalaca književnosti...

Sličan mu je, osobito po nehajnosti laganja, Irvin Welsh koji mrtav-hladan tvrdi da je pornografija postala mainstream. Da je to istina mi bismo živjeli u zemaljskom raju, u prostoru slobode. Itd. O Jerry Springer-Oprah Show-Americi teško je i prozboriti a da čovjek ne poludi ili od gađenja ili od smijeha. »ak ni relativno dobroćudni Sam Shepard ne može na Broadway koji su zauzeli kazališni proizvođači brzih slastica, slučajevi Millera i Nabokova i dalje žive...  S engleskim "novim puritancima" također nešto gadno ne štima. Naime, ako su Garland, Kureishi, Thorne, Blincoe i ekipa vrhunac prozne proizvodnje na Otoku, onda se engleskoj književnosti ne piše dobro.

Ne kažem da su loši, samo se pitam što će se dogoditi ako poželim pročitati zahtjevniju, "masniju" hranu? »ak ni "seljačka velška" ili "underground škotska" injekcija  neće puno pomoći sa svojim supkulturnim marginalijama, jer ono lokalno bez soka univerzalne dimenzije u konačnici je promašeno i interesantno je za čitanje samo prvih trideset godina.. Reci mi "stop"!

Nema odmora. Teme koje danas sablažnjuju europsku javnost (pedofilija, sodomija, starački seks itd.) ti si odavno načeo, da ne kažem apsolvirao. Po tim temama "prčkaju" i neki mladi pisci i pritom se ponašaju kao da su upravo oni otkrili te "zabranjene" prostore. Smeta li te to?

Nekad me je smetalo, sada ne. Jednostavno nema pomoći. Spomenuti virus duhovne indolencije s književne katedre i virus intelektualnog nepoštenja iz tekuće književnokritičke produkcije omogućuje im da se prave blesavim. Većina od njih učila je od mene,  gutala je moje stvari, ali taj utjecaj nisu uspjeli kreativno iskoristiti. Njihovi pokušaji su tužni, dosadni, ti ljudi kao da nikada nisu doživjeli seksualno spajanje. Neki od njih čak žele šokirati. Zaboravili su da je poetika "šokirati šoka radi" u literarnom smislu a priori mrtva stvar.

Neki moji arogantniji učenici, koji se na sve moguće načine trude postati umjetnici,  čak uzimaju pravo predstavljati se kao pisci erotike. Mogu zamisliti djevojke i žene tih pisaca. Tvrdim da onaj tko ne može literarno životno oblikovati seksualnost, taj ne može biti ni dobar ljubavnik. Zaustavi me na vrijeme kako ne bih počeo iznositi katastrofalne indiskrecije iz svoje krevetne ordinacije!

OK. Mene strašno živcira što se dio hrvatskih pisaca (različitih životnih dobi i poetika) ponaša kao da nitko prije njih nije pisao, niti će to činiti itko poslije njih. Otkud potreba za takvim ponašanjem? 

Odgovor je prilično jednostavan. Nepostojanje kritičarske infrastrukture i totalni kaos u knjiženom životu, kao i nedostatak napora za dubljim, npr. filozofskim uvidom u dijakroniju književnosti omogućuje im to ponašanje. To su mali desperadosi seoske infantilne psihostrukture, veseli ljenjivci koji su skužili da je cool biti umjetnik. Kako se čini, danas svaki papak može biti umjetnik. Nedavno je Vera Horvat Pintarić lijepo rekla da je danas dovoljno da se čovjek  proglasi umjetnikom i da ga, sve imbecilnije okruženje, stvarno i takvim smatra. U Americi, osobito u New Yorku,  gotovo svi se na domjencima i zabavama  predstavljaju  kao umjetnici jer je to jednostavno cool, jer je to in. Na djelu je čisto ludilo intenzivne globalizacije hipokrizije, kulturnog nasilja i primitivne agresivnosti praznih i površnih života. 

Mnogi danas plaču kako su pisci u teškom položaju, kako nema love, kako ovo, kako ono. Što ti misliš o toj problematici? Ako ti treba rame za plakanje, evo, nasloni se na moje rame. 

Suze su odavno presahnule. Jedino što mogu učiniti jest to da ni u jednom trenutku ne obolim od spomenutih patoloških skretanja. To podrazumijeva neprekidan trud oko dostojanstva i morala pisanja, oko kvalitetne proizvodnje teksta i takvih knjiga koje će na radost malobrojne publike, u perspektivi otprilike tri do četiri tisuće ljudi, izazivati  ono najvažnije,  a to je, kako je već naglasio Vladimir Nabokov, estetički užitak. Također,  a to je drugo što mogu učiniti, rado ću u svakom smislu pomoći onima kojima nije stalo samo do brzog knjižarskog uspjeha, dakle onima koji prije svega žude literarni uspjeh u svom pisanju. Ako se, što je zaista rijetkost,  poklope knjižarski i literarni uspjeh, protiv takvog uspjeha nemam ništa protiv.

S druge strane, ponekad mi se čini da je s književnom hardwareom sve u redu (ima dobrih izdavača, ima knjižara, ima novca za tiskanje i pristojne honorare, ima publike itd.), ali da sa sofwareom nešto ne štima. Da nema dobrih pisaca onoliko koliko se čini da ih ima. Hoću reći, čini mi se da mediji danas od ljige i kuruze stvaraju nešto što prodaju pod visokosofisticiranu literaturu. Što ti misliš?

Mislim da je to istina. Dobro si rekao, ljiga i kuruza. To je smeće ili, u boljoj varijanti, drugoligaška ljupka kamilica, sve loši ili podnošljivi proizvodi omotani u raznobojni glamour garniran namještenim skandalima, privatnim iščašenjima pa čak i običnim bolestima, fobijama itd. Mediji se utrkuju u stvaranju zvijezda,  tzv. kultnih autora koji su dosadni i koji ništa epohalno nemaju  za reći.

Osobito je to vidljivo u tzv. emigrantskoj književnosti,  najvidljivije u češkoj. Lukavi polutalentirani pisci kojima je jedini cilj maznuti lovu i dobro živjeti danas i ovdje, i koje doista ne zanima literarni uspjeh, znaju koristiti svoj problematičan politički status, opravdano ili neopravdano problematičan, i unovčiti svoje beščašće. Uzmi Škvoreckog, ili u manjoj mjeri nesretnog Kunderu itd. A što je s recimo s pravim piscem, npr. Hrabalom? (Iako nema direktne veze s ovim pitanjem, slučaj inače talentiranog Havela, koji je toliko skrenuo da je postao predsjednik, toliko je bijedan da ga spominjem u zagradama kao patološku iskricu druge vrste). Ma nema smisla ni spominjati sav taj užas. Sve je to moguće jer je većinska publika isto takva kao i ti autori, to je ta evidentna  kompatibilnost praznine, opsesivno siromaštvo duha, zgodni invalidi u kretanju, sijamski blizanci na rubu kretenizma.

Da, mediji su se uklopili u tu zaigranost beščašća, dapače proizvode ga jer žive pod svakodnevnim imperativom surovog kapitalizma: povećati  nakladu pod svaku cijenu. Već dugo smo u situaciji da se knjižarski uspjeh - koji je nota bene omogućila ili književna kritika bez intelektualnog poštenja ili pak publika bez kulture čitanja - proglašava literarnim uspjehom. Slijedi medijska prašina i to je to. Oni obasuti tom prašinom prave se ludi, ili ako su stvarno blesavi i neinteligentni oni stvarno vjeruju da - najbanalnije rečeno - znaju pisati.

Pa ipak, u Hrvatskoj danas postoji solidna književna scena. Jedan slovenski pisac rekao je kako je hrvatska proza trenutačno broj 1 na području bivše Jugoslavije. Što ti misliš?

Mislim pozitivno, djelujem i lokalno i globalno. Drago mi je to čuti, jer znam nekolicinu dobrih pisaca. Također, drago bi mi bilo da se netko u medijima više zauzme za stvarno kvalitetnu književnu  robu koja će, barem malo, proširiti čitalačku percepciju svijeta. Ako je pak u pitanju tek spomenuta razina pisaca i publike o kojoj sam ponešto rekao, onda se s "brojem 1" mogu hvaliti samo pisci "nevini od znanja" ili pak pokvareni pisci kojima je svejedno tko ih čita, u smislu važno da ih čita, odnosno u najjačem smislu: važno da se kupuju njihovi literarni abortusi. 

Zatvorimo krug sljedećim pitanjem: Plašiš li se da ćeš doživjeti sudbinu Kamova i Begovića, to jest da će tvoja djela biti revalorizirana tek posthumno? 

Zašto bih se toga plašio? Bolje i posthumno nego nikada. Onog tko nastoji oko same stvari, iskreno i zaokupljeno, bio on fizičar, kompozitor ili pisac, čeka ta "posthumna" sudbina. Svakodnevno se od srca smijem promatrajući  ovaj  "lost in space" kaos. Bacha su "otkrili" sto godina nakon smrti; Joycea još ne mogu čitati; čak se i jednostavni te krepki Krleža proglašava teškim piscem; jedan naš prividni pisac kaže da mu je dosadno čitati Musila, čujte ovo, dosadno, Musila!; prividni pisci proglašavaju  "flashback" tehniku prevladanom  "zaboravljajući"  da je važno "kako" je nešto napisano, a ne je li to flashforward, flash-in-the middle ili flashback.. i tako u beskraj.

Ludilo invalidnog školstva, ludilo invalidne recepcije i opći porast nepismenosti, djelomice izazvan Internetom, tj. "baš-me-briga-za-pravopis" e-mailom,  kao i paničnom proizvodnjom simpatičnih mucavih poruka na mobitelu, nastavlja se uredno i poticajno, toliko da umreš od smijeha. Iako uporno i naporno radim na posthumnoj  zvjezdanoj  prašini, čini se po nekim znacima da će se vrednovanje,  barem jednog dijela mojeg opusa, zbiti još za života.

Evo, za tjedan ili dva izlazi "XXX Files, Antologija hrvatske erotske proze" mladog Marka Zubaka, jednog od onih koji nisu inficirani virusom licemjerja, prosječnosti i intelektualnog nepoštenja. Pojava, da ne kažem  fenomen, tog ozbiljnog mladog filozofa, znanstvenika i kritičara ohrabruje. U svom tom užasu globalizacije lijenih mediokriteta, ipak se nadam da će se pojaviti još mladih ljudi koji će puni gađenja zatečenim stanjem pomesti kukavičko malograđansko drhturenje za katedrama  i hipokriziju u redakcijama. Dakle: živjelo nepotkupljivo pisanje!