Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 13.02.2009.

Riccardo Staraj : Vedro nebo krov je moga hrama
Održava se
01.01.1901.

Sudeći po nepodnošljivoj lakoći pisanja, skoro pa petsto stranica kupusare mali je korak za Riccarda Staraja, ali nije zanemariv atak na pismeno čovječanstvo. Po veličini margina na stranici, hrabriji među nama rekli bi da bi se trebalo raditi o pjesmama, a ono... no, možda bi bilo najbolje da nam ovu knjigu predstavi sam njezin autor. Čovjek za kojega slova na koricama kažu da se vratio Mediteranu, »Jadranu, klisurama Učke gore na čijim je padinama podigao dom gdje u tišini svojih misli razmišlja i piše...«.

Nećemo inzistirati na smislenosti lokacije tog pensiona (od pensati, naravno) i pitati se je li kuća na padinama Učke ili na padinama klisura, ali moramo ukazati na nejasnoću koja se odnosi na misli: ukoliko su one tihe, ukoliko misleće biće u tišini vlastitih misli razmišlja, tada postoji opravdana sumnja da misleći subjekt ne čuje vlastite misli, te da ih, zakriljene tišinom, prečuje, i bez sadržaja istih se baci na pisanje stihova.

A čudno je i to da misli (doduše u tišini) prethode samom razmišljanju. Gdje su, ako nisu tu? Valjda u stihovima. A stihovi vam se rimuju ovako: »bos gazim pijeskom/opaljen mediteranskim bljeskom...« Opaljen lirski subjekt nastavlja u slobodnome stihu: »snijeg bijeli noć. / vani je zima vladar situacije. / u stanu uz pokoje piće / nižem misli«.
   
Samo stotinjak stranica dalje, autor koji tvrdi da je ljubav prva riječ njegovog stiha, kao i »zadnji krik na izdisaju / (opet njegovog) neumornog pjesničkog bitka«, praši: »imaj muda i djeluj u ime svoje volje/ ne dopusti da ti razbiju snove/ najsnažnije sredstvo mora biti tvoja vizija / jedini smisao tvoj je cilj...«. U istoj pjesmi, osim izostanka svega suvisloga, autor demonstrira i skromno poznavanje jezika na kojemu piše, tako da u standardni izričaj umijesto glagola »pljuju« mirno i staloženo, stamenih muda, ispisuje junačku zamolbu: »nemoj da pljuvaju po tebi«. Imenica »terorist« kod Staraja je ženskog roda pa se zove »terorista«, a u odi turbulenciji, iz zračnog džepa mašte, Staraj opisuje znoj koji ga ne oblijeva nego ga prelijeva, onako kao slap ili pokvarena špina...

U ničim pak izazvanim izletima u engleski jezik, čitatelj svjedoči lingvističkoj kompetenciji mlađahnoga Tarzana koji pregovara mir s kineskim pružnim radnicima prve generacije imigranata, u pustinji Nevade. Riječ »thriller«, ne znajući kako se piše, Staraj ispisuje »triller«. Ne triler, kako bismo je ponašili, nego triller-po-englesku: ni vrit ni mimo! Što je, na čitateljski užas, nevažno u odnosu na red riječi (word order) u engleskim stihovima gdje niz »sam ja« doslovno prevodi s »am I«. Avaj & Away you house be!, kako bi se, sudeći po jezičkoj kompetenciji autora u Starajevoj Nevadi reklo: daleko ti kuća bila.

A u Nevadi, Las Vegas. Za kojega je Riccardo Staraj otkrio da je kurberaj i kockarnica. Uvjerite se sami kako je to kada se Krist ne zaustavi u Eboliju i najavi, doduše narealiziran, put u Ameriku. Pjesma se zove engleski »Where is Jesus in This Town?« a pisana je na hrvatskom: »grad neona. na pločnicima grijeh/ zavodljivi bludni kurvin ples./ potoci obijesnih turista hedonista / kocka je bačena u srcu vegasa«. Intuicija i lucidnost kakva se rijetko susreće, bilježe da je Las Vegas kičast. Da su u njemu »plastične kopije europske povijesti«. U Vegasu zlo i naopako. I to ne samo u centru. I na »periferijama« (koliko to periferija može imati grad dužine jedne ulice, ostaje nerazjašnjeno) »posvuda... kocka koja svih obuzima«.
   
U Las Vegasu da je kocka? To prije Staraja nitko nije primjetio! I dok ga progone demonske crvene oči konzumatora (a to vam nije ovdje konzument kako bi se po to normalno reklo, nego »konzumator«; vjerojatno natprirodno stvorenje netom izmišljeno za potrebe borbe za prava potrošača, a kojega, u nedostatku sindikalne svijesti u Hrvata, sponzorira Todorićev »Konzum«: Konzum-ator, kao Predator, Terminator...). Staraj utjehu nalazi u »vedrom / sunčanom svodu na kojem se ucrtala/ bijela traka zrakoplova u odlasku«. Iz Vegasa.

Zanimljivo je i nadasve originalno Starajevo poimanje vremena. U Morissonovoj »Sobi 32«, čitamo: »prošle su šezdesete i zakoračilo se u sedamdesete«. Ne precizira se doduše kojom nogom se to zakoračilo.

I kada pomislite da ste se izvukli, Staraj izvuče svoj pjesnički alter ego: svoje unutarnje ja, mini mi, koji se u njemu budi: »ja i on koji u meni piše pjesme / počeo se odjednom buditi...« Sad, ja i on su dva, a počeo se buditi samo jedan, dakle kako to da množina samo pet riječi nakon sebe same postaje jednina... a lijepo kad se vodi kreativni rat s pjesniku nepoznatim protivnikom: Jezivim Gramatikatorom. No, možda Staraj, deep down (tamo duboko) zna da tu nešto ne štima. Jer i sam se, s pravom, pita: »tko me tu postavio da budem pjesnik«.


( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –