Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dario Grgić • 05.06.2011.

Robert I. Sutton : Pravilo o zabrani šupaka

Robert  Sutton profesor je menadžmenta, a za "pravilo o zabrani šupaka" prvi je puta čuo petnaestak godina prije nego je napisao knjigu identičnog naslova. Radio je (kao i danas) na Sveučilištu u Stanfordu i tijekom sastanka fakultetskog osoblja, raspravljajući o nekom potencijalnom novom kolegi, našao se usred rasprave o kriterijima kojima bi se svi trebali rukovoditi kada pojačavaju svoje radno okruženje  novim članovima. Kriterij nije stručnost ("baš nas briga i da je dobio Nobelovu nagradu") nego uklapa li se u ekipu.

Osobno mi se čini da je ovakva logika posljedica preplavljenosti radnih ambijenata team buildingom i općenitom američkom pogledu na posao kao svetinju nad svetinjama, mnogo veću od Jahvea - zapravo ne na posao nego na radno vrijeme kao jedino vrijeme. Tada je dosta bitno da u vašoj blizini ne boravi netko pretjerano naporan. Maltretiranju i ponižavanju na radnim je mjestima teško ući u trag, jednako kao što ih je lako ukinuti: dostaje da poslije radnoga vremena metalnom šipkom odvalite po dupetu ili glavi ili bubrezima osobu koja vas progoni.

Taj jedan udarac riješiti će vas barem dvaju muha: sadističnog šefa i radnog mjesta (ovog drugog možda i ne jer se u pravilu "šupci" ne usuđuju prijaviti osobu koja je u stanju ići ovako daleko, ili biti ovako pedagogijski nastrojena, ovisi kako na to gledate ) te moguće treće muhe, a to je kratko lišavanje slobode (u zatvoru možete čitati Krishnamurtija i trenirati ahimsu, kao npr. Hurricane o kojemu je pjevao Bob Dylan).

A ako ste Nobelovac naravno da možete biti i "šupak" za ekipu s team buildinga: budući da vi vjerojatno ne morate na glupa grupna okupljanja (koja je moguće podnijeti jedino mrtav pijan), oni teško da će i saznati da ste doista nemoguć tip, a da ste šupak i tako je jasno kao dan, jer da niste, bili biste kao oni. Hoću reći, bolje je biti koristan u generalnijem smislu, nego biti prilagođen.

Dakle, imam problem s ovakvim knjigama. Osim općenite američke opsjednutosti poslom za koju se nadam da nikada neće pustiti korijena u našim krajevima, tu je i prokleto inzistiranje na obrascu, na zajedničkom nazivniku, imbecilnoj klapskoj varijanti svijeta po kojoj je pomalo sumnjiv tip svatko tko nema biljeg stada na čelu. A ja kličem: živjeli šupci, pogotovo ako nam daju posao! Pogotovo ako nismo u stanju sami ništa smisliti. Ako je kome toliko nepodnošljiva kolosalna moralna analnost njegova gazde, još uvijek se može naplatiti onom spomenutom šipkom - kazne ni približno nisu rigorozne kako misle pravi šupci ovoga svijeta - a to su svi koji se daju gaziti.

Ona Žižekova notorna egzemplarija da je vrhunac ludorije kralj koji misli da je kralj primjenjiva je i u obrnutom smjeru, a da ne govorim da će mnogi od vas imati (doduše kratkotrajan) kraljevski osjećaj u trenutku kada budete vidjeli kako se žestoko znoji taj anus iz kojeg ste upravo ispali, i to ne makar kakvi ispali nego kao El Diabolo, kao moćni osvetnik ispali i sad se naplaćujete. Nemojte, kako to savjetuje u knjizi dr. sc. Robert Sutton, stremiti malim pobjedama, nego gazite. Na koncu, što bi to uopće značilo, "male pobjede"? Stavljanje ziherica u fotelju u koju će šupak sjesti (i onda se, metaforički govoreći, apsolutno ozlijediti), zamazivanje balaca po kvaki šefove ili šupčeve kancelarije, nazivanje istoga s lokalnih govornica u tri u noći? Male će pobjede od vas ekspresno napraviti još većeg govnara, vjerujte na riječ. Ili provjerite.

Zanimljiv primjer šupka je Steve Jobs, direktor Applea, najveći dioničar Disneya, bivši izvršni direktor Pixara, koji, kako ga curi lova, ima šupak od zlata. Robert Sutton radi na faksu koji je u sklopu Applea, što je važno znati za nastavak priče. Poglavlje o šupcima stoga je nekompromisno Sutton naslovio kao "Vrline šupaka". Opet Jobs: sklon je tiradama i ispadima bijesa. Viče, urla i prijeti zbog svake sitnice (dobro, ne baš svake). A onda ova milina: "Ipak, ljudi koji pričaju te priče tvrde da je on jedan od najmaštovitijih, najodlučnijih i najuvjerljivijih ljudi koje su ikad upoznali. Priznaju da svoje zaposlenike nadahnjuje na (sic!) zapanjujuću marljivost i kreativnost i svi ističu da su te osobine - iako je svojim provalama bijesa i zlobnim kritikama izludio ljude oko sebe i mnoge od njih otjerao - ključne za njegov uspjeh, osobito njegova težnja za savršenstvom i neumoljiva želja za stvaranjem lijepih stvari."

Primjer koji Sutton navodi jednako je dirljiv: kamioni nisu bili one boje koju je Jobs zamislio, pa je uposlenike natjerao da ih smjesta ofarbaju u tu boju. Malo je tako lijepih stvari kao što su to netom obojani kamioni, što znamo i vi i ja. And So What? Njegovi kamioni, njegova lova, njegovi radnici. Kome se nije farbalo - neću do daljneg spominjati šipku - zna gdje su vrata. No ne vidim razliku: ako si se već odlučio šljakati, a ne boriti u šumama Bolivije, ako je evidentno da nisi posjednik Nobelove nagrade, onda šuti i radi, ili idi. Inače ćeš biti zatočenikom svijeta u kojemu "čak i nesvjesno očekujemo da moćni ljudi iskazuju svoj ponos i prisvajaju zasluge" (to Sutton i dalje opravdava svoga gazdu).

Knjiga je, naravno, zanimljiva, i vrijedi je pročitati, ali iz drugih točaka nego što je to autor možda mislio, iz drugih uglova. Na koncu, kako lude kažu, iz svake se knjige može nešto naučiti. Neka lekcija. U jedno je važno biti siguran: sve je moguće oblikovati. Visite u teretani tri mjeseca i drugačije ćete izgledati. Mnogi na tome baziraju svoju samouvjerenost. Mi smo, koliko ono, 67% voda? Čak i kada slomimo kost, od takve smo građe da ona zaraste. Meki smo, kao da smo proizvodi šupaka. I šupci su meki. Mi smo govna zato što dopuštamo da nas identitetski proizvode šupci.

Ako nemate izbora, režite na te vaše analne diktatore, stalno, na krupno. Ako imate izbora, mrvicu izbora: šipka. Mislim, naravno da vam ne savjetujem šipkovanje: ako je nešto odvratno onda je to nasilje. No svakako je važno da, ma koliko vas šupaka tlačilo, nekako ne budete šupak prema sebi; moć sklanjanja je podcijenjena. I takav čovjek poremeti odnose na relaciji tlačitelj i svi tlačeni, pa makar se radilo samo o jednom liku koji se uspijeva izmaknuti. Tada i šupci ne budu ono što su bili. Izazvat ćete radikalnu promjenu u njima. Barem kada ste vi u pitanju. A ni vi se više nećete osjećati kao govno.

 
Robert I. Sutton: "Pravilo o zabrani šupaka"
Prevela Petra Štrok

Naklada Ljevak, 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –