Robert Roklicer : Žene, luđaci i malo dobrih pedera
Žene, luđaci i malo dobrih pedera
Robert Roklicer, pjesnik i prozaik, obično piše o promašenosti pojedinca, besperspektivnoj i apsurdnoj svakodnevici, čineći to duhovito, kritički, dobro se zabavljajući uz svoje pripovjedače i likove. Objavio je pet knjiga pjesama ("Underground", "O čemu pričaš", "Pivo ne ostavlja mrlje od kave", "Tamo gdje si ti, nema paukova", "Bez detalja, molim") i zbirke kratkih priča ("Oprosti, ainemoraš", "Kako se ubiti"). Voditelj je zagrebačke tribine Jutro poezije, povremeno radi kao scenarist u Dramskom programu Hrvatske televizije i Jadran filmu.
Kao pobjednik natječaja za najbolju kratku priču "Broda knjižare" objavljenu u zbirci "20+1 najbolja priča za ljeto 2010.", putovao je brodom ovoga ljeta od Krka do Visa uz ruskog fizičara Vadima Zelanda, američkoga autora znanstvene fantastike Brucea Sterlinga, slovensku spisateljicu Vanju Strle i švedskog pisca Richarda Swartza, čitajući priču "Kao da gledam u živog dupina". Dobre je kritike dobio i za uloge u filmovima "Sigurna kuća", "Živi i mrtvi", "Metastaze".
Na anonimni natječaj Matice hrvatske - ogranak Osijek za roman ili zbirku kratkih priča javio se pod šifrom 412970. i osvojio prvu nagradu za roman "Žene, luđaci i malo dobrih pedera". U njemu se kroz 118 kratkih rezova otvara mozaik priča o nepoznatim stanarima jedne nevidljive gradske četvrti. Ti "rezovi" u naraciji funkcioniraju kao perforacija na filmu u koju ulaze kotačići fotoaparata. Oni ga pokreću pri svakom "okidanju", pri svakom pokušaju fotografiranja neke osobe, nekoga zanimljivog prizora ili nepredviđene situacije. Upravo taj dojam imaju čitatelji koji krenu slijediti zbivanjima u životu i oko života glavnoga lika Huberta Mavera.
Ovaj kratki, u dahu čitajući roman provokativan je i u isto poprilično ogoljen i okrutan pogled na dio svakodnevlja koji se događa u klubovima, kafićima, na ulicama, uz različita subkulturna okupljališta, ali i iza zatvorenih vrata uredskih prostorija, u stanovima ili obiteljskim kućama. Tematski je vezan za grad ili predgrađe. Autor kao da je izborom kronopa želio naglasiti statistički mjerljive sociološke momente koji govore o nestajanju građanstva. Guste priče o tome nema, već ono neiskazivo u njoj postaje apologija najproduktivnijoj srednjoj klasi koja je opasno osiromašila i približila se anonimnosti i anonimcima niže, aliterarne klase, koju dobrim dijelom roman artikulira. Nalik je Bovićevim "Metastazama".
Zasićena je ova proza brutalnoga realizma erotskim prizorima, govorom ulice, dobrim pivom i pelinkovcem, lakim ženama, izgubljenim muškarcima. Opisani životni stil sastoji se od poprilično jednostavnog dnevnog ritma ispijanja pića i frustracijskoga tjelesnog "pražnjenja". Većina likova su neprilagođeni osobenjaci koji osjećaju strah pred nadolazećim događajima, a slika izvanjskoga svijeta koji iz naracije izvire snažna je kritika socijalnog i moralnog sustava. Likovi možda nisu karakterno dorađeni, nemaju oni amplitudu kojom bi se pokazala motivacija nekih njihovih postupaka, ali upravo se shorts cuts opisima jače naglašava njihova ponekad i očajnička egzistencija - bez previše odgovara uz pregršt neizgovorenih pitanja.
Od svih inačica humora u romanu dominira ona crnohu-morna. Hiperstvarnost je energija koja izbija iza duhovitoga naslova. "Žene, luđaci i malo dobrih pedera" imaju nakanu ukinuti svaku tajnovitost i urbanu »mutavost« upravo onako kako su to imali potrebu činiti, nema tome tako davno, FAK-ovci.
( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )