Roberta Razzi : Lakoma Beti
Sredinom godine koja je na izmaku Gayatri Chakraworty Spivak se, kako je to sama rekla, "ispovijedila". Razmišljajući o problematici prijevoda i prevodilaštva i pritom prisjetivši se Karla Jaspersa, retorički se zapitala: Je li dom ongdje gdje ja razumijem sugovornike i gdje sugovornici razumiju mene? Da bi odmah zatim dodala kako je svaka priča o prevođenju priča o posredovanju.
No, u svijetu citata i parafraza, čijeg je dio i njezino sjećanje na Karla Jaspersa, u kulturi koja je svakim danom sve više globalizirana, svakoj pojedinoj kulturi ostaje pitanje: Što je naš materinji jezik? To pitanje tiče se i imperijalnih, moćnih, dominantnih jezika i kultura kao što je slučaj i s njenim drugim jezikom, engleskim, kojim se kao materinjim služi.
Pitanje o jezičnoj kolijevci materinjeg jezika pogotovo postaje akutno (ne gubeći, naravno, na svojoj kroničnosti) kada se radi o takozvanim malim, nedominantnim kulturama. Bez obzira na njihovo bogatstvo, dok govore materinjim jezicima, te kulture ne komuniciraju unutar globalne mreže. Ta trajna priča o posredovanju i (dis)lociranosti materinjeg jezika, vraća nas u našu osobnu kolijevku, kao i u onu našega kolektiva. I sve je bliža i vidljivija čim smo mi sami bliži našem domu i ognjištu.
Pitanje koje muči jednu od vodećih kritičarki kulture i uspješnu prevoditeljicu Jacquesa Derride na engleski, profesoricu na njujorškoj Columbiji, Gayatri Spivak, jednako je pitanju koje je u pjesničkoj praksi obradila i odradila pjesnikinja iz Vineža kraj Labina, Roberta Razzi. Za nju upućeni govore da piše "isključivo na svome dijalektu – labinskoj čakavici". Ta se tvrdnja nalazi u bilješci o autorici, pri kraju njezine knjige "Lakoma Beti". I to je zanimljivo. Jer cijela je knjiga pisana na labinskoj čakavici, ali je i "simultano prevedena" na hrvatski standard.
Prijevod je autoričin. Možda je točnije reći: "prijevod" je autoričin? Ili treba ovako: prijevod je "autoričin". Tko je tu, u samoprevođenju, posredovao sebe drugome i u čijem je to domu knjiga "izvorno napisana na labinskoj čakavici" prevedena na štokavicu? I da li je njezina štokavska verzija, nakon što je zaživjela, uopće napustila dom? Je li autorica/prevoditeljica ostala vjerna izdajstvu u jeziku koje se poslovično pripisuje prevoditeljima. Kojim je putevima i kako putovala Roberta Razzi iz, kako je to prelijepo rekao veliki Tonči Petrasov Marović, "iz jazika ditinjstva u ditinjstvo jazika?"
Koliko je uopće potrebno prevoditi unutar jednog jezika? Ili, da li se uopće radi o jednom jeziku, ako ga je potrebno prevoditi? Ako čakavac iz, recimo, Bribira ne razumije čakavca iz Labina, o koliko se to "jezika" u "dijalektima" zapravo radi? I to unutar samo jednog varijeteta, onog "hrvatski globalno" sadržanog u čakavštini koja baš i nije jedna.
Slušajući je kako na riječkoj "Ludoj luni" čita baš iz te knjige, stekao sam dojam da se Roberta ovom problematikom bavi isključivo praktično. Najprije napiše, pa onda prevede. Čakavski je prvi. Štokavski je drugi. Tako je to kod nje doma. Ali u službenoj kući jezika, čakavski je drugi (ili treći), a štokavski prvi. Paradoks "dominacije" čakavskog kod Roberte Razzi, paradoks njezinog materinjeg jezika, čini se, ne stanuje kod nje doma, nego baš u službenoj kući jezika.
Jer, zašto pjesnikinja, u igri svijetla i sjene, čakavski prevodi na štokavski!? Da bi osvijetlila njegov svijet iz sjene, da bi, štokavskim standardom, čakavski učinila vidljivim! Da bi zapravo potvrdila da je kuća njezina materinjeg jezika zapravo kuća drugoga – kuća čija će vrata, ukoliko se ne otvore službene dveri prve kuće, ostati u najboljem slučaju pritvorena. A ključ kojim se ona otvaraju jest prevođenje.
Taj dio posla Roberte Razzi najzanimljiviji je segment "Lakome Beti", knjige prepune dobrih pjesama koje, ako ih čitate na čakavskom, čitate drugačije nego na štokavskom. Ako pak slušate pjesnikinju kako ih čita, one i zvuče drugačije. I to je neprijeporno. Pitanje koje Roberta Razzi za zainteresirane ostavlja otvorenim i koje je samo po sebi i unutar i izvan njezine knjige jest: Znače li njezine pjesme isto ili drugačije u "originalu" i u "prijevodu"?
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )