Romana Brolih : Svemir u prahu
U sada već dijakroniji (okomito u vremenu) nacionalne poezije, rat "banalnosti" spoja sadržaja i forme, objavio je pjesnički pokret nikad baš uvjerljivo definirane sintagme "semantički konkretizam". U sinkroniji iste (vodoravno u prostoru) poezije nacije, taj je rat, (de)poetizacijom banalnosti, naoko dobio jedan drugi pokret - onaj stvarnosne poezije. Tako da svatko tko danas progovori i sadržaju i formi sebe izlaže mogućnosti samoozlijeđivanja samurajskim mačem negdje u predjelu abdomena.
No, spoj tradicije i individualnog talenta, preciznije učinak tradicije na individualni talent Romane Brolih doveo je u pitanje olake eliminacije spojeva značenja, oblika, smisla... unutar periodizacije bilo koje literature. Dok takozvana stvarnosna poezija viče u oči čitatelja, ljušteći estetsku funkciju jezika kao da se radi o luku kojemu je jedino jestiva srčika, Romana Brolih, o svijetu u kojemu se "rijetki kuže u tenis, al se kuže u reket" - bez obzira što ga je omogućio jedan ispodprosječni tenisač - pjeva glasom koji, igrajući se građom stiha, samom riječi, iz ropotarnice periodizacije poezije izvlači tradicionalne oblike ukazujući na i pokazujući nam da se stvarnost itekako dade razmontirati sa stilom koji nužno ne korespondira s okrutnošću vremena koje pjesnikinja stihovima rastavlja.
Nije li to, uostalom, godinama i stalno radio Ivan Slamnig, pjesnik koji je, pretočen u riječi, stil, sadržaj i formu, zamišljajni i izvedbeni podtekst cijele Romanine knjige?
Umnoženost, decentriranost, nestabilnost "ja" u pjesmama Romane Brolih (raz)otkrivaju one koje poznaju i ritam i metar i stih, čak i kad je materijal kojim se ironizira i problematizira jastvo ruban (baš kao i Rubni, iz jedne od pjesama) te tako doveden gotovo do kraja priče o identitetu. U pjesmi o ledenom i ludom transvestitu Astrid, autorica konstatira da "nije lako biti hibrid, a htjeti da te nitko ništ ne pita". Pa i ovo "ništ", kao i brojni urbani "kaj"-evi, "šeraf" koji se rimuje s Piaf... ukazuju na mogućnosti tradicionalnog igranja hibridom unutar jezika kojih je kod nas tri, a od kojih dva iza kojih ne stoji vojska, policija i mornarica, zovemo dijalektima. Što ćete, hibridu nije lako.
Ova je knjiga savršeno skladan hibrid oblika i načina pisanja: od šansone do ludizma, od Slamniga do Arsena, od Ripleya do Hanibala... od standarda do idioma i idiolekata... i kao što "svatko u (svakom) gradu (pa bio to i Pariz), gradi grad u sebi" tako je i Romana Brolih napisala knjigu koja supostoji uz vidljive i aktivne struje nacionalne poezije, ali čiji unutarnji grad od riječi jamči ne samo ozbiljnost i stabilnost hibrida nego dokazuje njegovu prisutnost i utemeljenost u tradiciji za koju, ne razumjevajući apsolutno ništa, njezini čuvari tvrde da, baš izbacivanjem hibrida iz sebe, sebi osigurava kontinuitet.
Nije kontinuitet sam po sebi loš, samo treba (u)vidjeti gdje ga ima a gdje ne. Što se vrijednosti tiče, sama Romana kaže: "Vrijednost je u kontinuitetu/a meni se često ne da". Baš taj ležerni i nepretenciozni ton koji vlada svim navedenim segmentima dobre osobne poetike i poezije uopće, i kontinuitet je i vrijednost ove knjige.
Romana Brolih: "Svemir u prahu"
Stajer Graf, 2011.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )