Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Ante Nenadić • 23.06.2021.

Rudyard Kipling : Opsjene i sablasti

Rudyard Kipling: Opsjene i sablasti

Opsjene i sablasti Kipling Rudyard

U sklopu ciklusa ilustrirane fantastične knjižnice Malih zvona pomalo iznenađujuće imamo priliku na domaćem jeziku čitati javnosti dosad prilično nepoznat dio opusa Rudyarda Kiplinga, svima poznatijeg kao pisca pripovjedaka za djecu o indijskom dječačiću Mowgliju i njegovim stalnim suputnicima i mentorima, medvjedu Baloou, crnoj panteri Baghereeu, zmiji Kaa i vukovima. Knjiga je obogaćena ilustracijama Mateja Stića, razlivenih i blagih obrisa koje ne smetaju, a prijevod je, uz vrlo korisna objašnjenja pojmova u fusnotama, uredno i znalački učinio Leo Beslać. Na to o kojem se to dijelu Kiplingova opusa radi nedvojbeno upućuje naslov "Opsjene i sablasti" pod kojim je sakupljena nekolicina kratkih priča čudno i čudesno fantastične atmosfere, integrirane značenjski rastezljivim toposom imena Indija.

Kako se radi o najmlađem dobitniku Nobelove nagrade za književnost (41 godina, 1907.) nije odveć uputno svoditi čitav Kiplingov opus na "Knjigu o džungli", posebice ako uzmemo u obzir iznimnu svestranost i bogatstvo njegova rada sastavljenog od niza žanrovski i rodovski različitih tekstova u rasponu od poezije, preko duže i kraće proze te eseja, pa sve do novinarske publicistike. Zbog promjene političke i društvene klime, vremenom je Kipling pao u nemilost, pa već u poznim godinama svog života, pred Drugi svjetski rat, biva predmetom oštrih kritika, nemalo parodiran i karikiran te poguran na sjenovite margine žive književnosti. Nekoć na samim vrhuncima britanske književnosti, u jednom je trenutku čak slovio kao Pjesnik carstva, središnja figura u prenošenju imperijalističkih i kolonijalnih ideja, a danas književnik spoticanja, o kojem ne postoji konsenzualno mišljenje jer s jedne strane, u perspektivi postkolonijalnih teorija, napose Saidove kritike orijentalizma, Kipling stoji kao glas ideje agresivnog imperijalizma (džingoizma), a s druge, u perspektivi povijesti književnosti svojim zaslugama neprestano kuca na zlatna vrata književnog kanona čiji ključevi leže u suhoj unutrašnjosti pravnih stupova.

No, ako zaboravimo na književni kanon, politiku i bremenitu povijest, pred sobom najedanput ugledamo samo knjigu čije su sadržine samodovoljne i održavaju živom samo fikciju već spomenutog značenjski rastezljivog toposa imena Indija. Kakvu Indiju vidi Kipling? Ili koju Indiju vidi Kipling? Je li to uistinu važno u prostoru književnosti? Stvarne lokacije, prostori i osobe ulaskom u jezik gube svoju uvjetnu stvarnu određenost zbog čega književnost uvijek samo kaska za stvarnošću i vremenom je gubi iz vida. Ono što ostaje samo je trag jezično-misaonog stanja, možemo reći i politike reprezentacije stvarnosti za one istraživače s pretenzijom na generalno.

Ako se kojim slučajem odlučimo na opisivanje lijepog, otvorivši ovu knjigu otvorit ćemo kapke jedne orijentalne i magične vizije Indije ostvarene nizom kratkih priča koje strukturalno zatvaraju najčešće jedan događaj, imaju samo nekolicinu likova, u ograničenom su prostoru i odvijaju se u kratkom periodu. Uglavnom imaju klasični završni obrat, u obliku raz/očarenja, s obzirom da se fantastika ovdje bazira na fantastično čudnom, a ne čudesnom u Todorovljevom smislu, dakle na neprirodnim događajima koji se nastoje, i s upitnom uspješnošću u konačnici razumski objašnjavaju. Pripovjedač djeluje poput terenskog istraživača, antropološke provenijencije, koji sudjeluje s promatranjem, ali ipak nema želju za znanstvenom objektivnošću niti se ona u ikojoj varijanti ostvaruje. On je uvijek onaj koji drži udaljenost od stranog, ne utapa se u stranoj kulturi i ne nastoji je razumjeti iznutra poput antropologa i etnologa, međutim sudjeluje u njoj i vidi je uvijek negdje u prostoru između polova racionalnog ili iracionalnog.

Taj prostor rastegnut je dvama paralelnim sustavima od kojih jedan odlikuje poznati sustav vrijednosti koji održava kolonijalna uprava na zasadama zapadnih vrijednosti razuma, reda, zakona, znanosti i kršćanstva, a drugi beskrajno duboki mrak nepoznatog koji bi se provizorno mogao nazvati Indijskom kulturom. To je ona Indija, čije se značenje ne može iscrpsti pokazivanjem nje na karti svijeta ili imenovanjem njenih božanstava ili dominacijom nad njom, nego ona Indija čije je značenje sakriveno u noći, u mraku iz kojeg zure sjajne oči neshvatljivog i nepoznatog sustava vrijednosti.

Prema tome je središnja značajka ove zbirke opozicija između racionalnog i iracionalnog s tim da se u pol racionalnog neprestano pokušava upisati iskustvo strane, nepoznate i noćne Indije, doduše prilično bezuspješno, zbog čega sve nekako pluta između razumski objašnjivog i neshvatljivog. Sama srž jeze ovih kratkih priča po tome je upravo u neadekvatnosti eksplanatornih mehanizama u objašnjavanju sustava koji je bolno stran i prepun nepoznatih običaja, navika i društvenih ponašanja koja izbijaju iz prostora Indije prekrivenog primitivnim mrakom punim napjeva ritualne magije, zadaha prevare i praznovjerja. Mi dakako možemo doskočiti s a-ha! momentom i reći da se radi o predrasudama, podcjenjivanju i nezdravoj i neiskrenoj fascinaciji divljim i nepoznatim u funkciji održavanja stanja zapadne dominacije nad istokom, i bili bi u pravu samo ako ne bi pročitali i jednu priču. Ukoliko prepoznamo finu ironijsku crtu koja siječe strukturu svake od priča ispada da je za Kiplinga pripovjedača orijentalizam ujedno i uzrok događaja, i izvor jeze, i izraz strahopoštovanja prema dubini tuđeg iskustva.

Što je onda ta Indija i što je u njoj?

Ironija je osnova književnog izražavanja i pretpostavlja distancu od sadržaja zbog čega književnost nikako ne može biti svedena na jednoznačnost. Kiplingovi angloindijski protagonisti često su izvrgnuti poruzi zbog svoje naivnosti, ekstravagancije, neprilagodljivosti i beznadnog ustrajanja u translaciji zapadnog mentaliteta i društvenog uređenja na prostor tuđe kulture. Dakle, bez obzira na prikaz angloindijaca kao društvene skupine koja dominira nad domorodačkim stanovništvom i koja svoju uvjetno rečeno tehnološku i kulturnu superiornost iskazuje na više razina, višedimenzionalnost ili višeznačje teksta nije ugroženo uslijed stalnog izvrtanja odnosa na događajnoj i tonalnoj razini.

Što je onda ta Indija i što je u njoj? Indija je kroz zbirku oblikovana kao neshvatljiva zemlja, imaginarni prostor u kojem se ostvaruju najluđe zamisli i glasine i u kojoj poznati zakoni jednostavno ne vrijede. Priča Znamen zvijeri znamenito počinje iskazom da istočno od Sueza moć providnosti ne vrijedi i ljudi tu bivaju prepušteni na milost i nemilost bogovima i vragovima Azije. Time se strani svijet bitno utemeljuje u priči kao mjesto neobuzdane mašte i nesigurnosti koja izaziva jezu. Indija svoje lice uvijek pokazuje u noći, simbolički određenoj mjesecom koji moguće reprezentira prisutnost stalnog promatrača i jedino jasan izraz preobražaja i onostranog u tami. Mjesec je odrednica vremena fantastičnog događaja, čudnog, halucinantnog i neobjašnjivog. U Gradu grozomorne noći jedan takav snažan simbol otkriva svu neugodnost i neprirodnost vruće ljetne noći u Lahoreu, a u Kamo je odjahao Morrowbie Jukes mjesec je portal u prostor nepoznatog i stranog prostora iz priča i glasina.

Likovi su redovito žrtve rubnih stanja svijesti, često u deliriju pod naletima vrućine ili raznih bolesti, gube i groznice, suočeni s nadnaravnim pod utjecajem svakovrsnih opijata. U toj Indiji su vrazi koji proganjaju poručnike, tu se održavaju magijski rituali koje sa zidova prašnjave sobe nepomično motre portreti Kraljice i Princa od Walesa, čineći situaciju komično grotesknom. To je Indija kao abominacija, kao čudan amalgam različitih mašta i sustava vrijednosti koji se ne poklapaju, ali se suočavaju. Kipling ne štedi „svoje“, otvoreno ismijava teozofiju. U Dana Daovom odaslanju teozofske tričarije, vrlo popularne u onodobnoj Britanskoj Indiji, ogoljava ni manje ni više nego domorodački narkoman i alkoholičar.

Osim U gradu grozomorne noći, ambijentalne crtice bez klasičnog zapleta, ostale priče pripovjedno se zapliću tipičnom greškom tzv. pogrešnim prepoznavanjem, nesporazumom ili neshvaćanjem nijansiranosti situacije ukorijenjene u drugom svjetonazoru. Prevladavaju priče o duhovima, opsjedanju, mrtvim regimentama, a likovi domorodačkih Indijaca redovito su bezimeni mediji nijemog stranog iskustva, a pametniji među njima profiteri u situaciji suočavanja različitih vrijednosnih sustava (U Suddhooovoj kući). Kao što Strickland u Znamenu zvijeri kaže: „najgore je kad me domoroci zbunjuju“, strah Kipling znalački upisuje u mračnu dubinu nepoznatog svijeta čije zakonitosti ne mogu rasvijetliti ni najveći među nama. Naizgled benigno oskvrnuće idola „poganskog“ boga Hanumana u istoj se priči pokazuje pogubno.

To je naša Indija, orijentalistička sablast koja nas opsjeda i kad smo sigurni da kristalno jasno možemo razlučiti ono esencijalno iz nje. Nikada je nećemo moći u potpunosti razumjeti „iznutra“, našu izmaštanu Indiju, stranu i čudnu, koja poput vidre klizi iz naručja, a postoji kao opsjenareva varka. Koliko je teško premostiti jaz među kulturama ako se ne oslonimo u potpunosti na uvriježene generalizacije o univerzalnim ljudskim refleksima, znaju svi koji su išta pročitali, jer u tom jazu nema ništa doli priča i nakon nje samo još jedna priča.

Kipling je možda i bio agresivan imperijalist, tko zna, ali njegov tekst nesumnjivo je višeslojna poruka koja svjedoči i o politici reprezentacije Indije i pristranosti uvjetovanoj „plemenskom“ pripadnošću, ali i o nama samima. Prije nego poludimo i srušimo (možda već i jesmo) neki kip Kiplinga možda bi se valjalo još jednom zagledati u opsjenarsko i sablasno zrcalo imena Indija.

Rudyard Kipling

Opsjene i sablasti

  • Prijevod: Leo Beslać
  • Mala zvona 03/2021.
  • 124 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789538313226
  • Cijena 118.00 kn

U ovim fantastičnim pričama Kipling nas vodi u devetnaestostoljetnu Britansku Indiju u kojoj se isprepliću zapadnjački i indijski svijet, tehnologija i tradicija, birokracija i praznovjerje, pitomo i divlje… Tekst je popraćen ilustracijama Mateja Stića koji je vještim uprizorenjem nekih od najsnažnijih Kiplingovih impresija pridonio općoj atmosferi nelagode i jeze ove zbirke. 

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –