Rumi : Knjiga ljubavi & Shafak : Četrdeset pravila ljubavi, roman o Rumiju

Četrdeset pravila ljubavi Shafak Elif

Knjiga ljubavi Rumi Dželaluddin

U kultnom tvrdokuhanom krimiću Mickeya Spilanea "Poljubac smrti" Mike Hammer održi kraći govor kojim je zgodno započeti razgovor o mistici. Hammer komentira tjelohranitelje nekog mafijaša. Upravo ih je isprašio iz sobe tvrdnjom da ih može pobiti bez ikakvih problema. I onda kaže: "Čudno je to. Kad se netko približi smrti, promijeni se. Mislim, treba ga dovesti baš do ruba smrti. Opasni su (komentira tjelohranitelje, op.a.) samo zato što se razlikuju od običnih ljudi (...) ali kada se nađu oči u oči sa smrću, promijene se. Malo prije su otkrili nešto."

Ako vas mistika ne dovodi do ruba onoga na što su nabasali tjelohranitelji iz ovog grubog romana onda ona nije bog zna što. Onda je ona kao limunada. Osvježava vas, ali to nije to. Osho, guru koji je uspio zavesti i jednog Sloterdijka komentirao je neku ranu Rumijevu pjesmu, u kojoj je ovaj, po Oshovu sudu, neprikladno baratao prvim licem jednine te je iz toga zaključio kako u vrijeme pisanja te pjesme Rumi još nije bio prosvijetljen.

Elif Shafak u svome romanu "Četrdeset pravila ljubavi, roman o Rumiju" tematizira upravo prosvijetljavanje prosvijetljenog Rumija kroz kontakte sa Šemsom iz Tabriza, divljim dervišom. Rumi je prije kontakta s ovim zagonetnim likom bio uspješan, voljen, obljubljen, ali, kako bi to rekao Osho, trapav kada je "Ja" u pitanju, to jest, osim što je o svemu mogao satima pričati, nije imao blagoga pojma. I tu se u njegovu životu pojavljuje Šems.

Paralelno s Rumijevom biografijom pratimo život sredovječne književne urednice čiji se život nalazi u blagoj krizi. Upravo uređuje roman o Rumijevu i Šemsovu sudaru svjetova i dopisuje se s autorom. Roman je pisan iz nekoliko očišta, tako da Rumija možemo vidjeti iz dosta uglova: jedan prosjak, invalid, komentira Rumijevu propovijed o patnji riječima, što bi on uopće mogao znati o patnji, ovako mlad i uspješan.

M.M. Shariff je u "Historiji islamske filozofije" napisao: "Dželaludin Rumi je najveći mistički pjesnik islama, a može se kazati bez straha od pretjerivanja da mu nema ravna u sklopu mističke literature uopće." "Muslimanski svijet ga je počastio titulom Maulawi-i Ma'nawi (Doktor Značenja)..." jer je uspijevao staviti znak jednakosti između razuma i srca, između erudicije i iskustva (osim ako erudicija ni nije ništa drugo nego iskustvo), jer je u ovosvjetskoj igri svjetlosti i sjene uspijevao vidjeti ideju. Stoga su ga stavljali stoljećima u isti rang s Platonom i Aristotelom.

Roman "Četrdeset pravila ljubavi, roman o Rumiju" na zanimljiv način pokazuje Rumijevu potragu za jezgrovitošću, kao što je i prikaz usaljenog (salom obavijenog) samozadovoljnog zapadnjačkog tipičnog življenja također solidno uhvaćen. Nježnijim će čitateljskim dušama smetati što su svi naratori stilski podjednako obrađeni pa će možda imati dojam kako čita jednog jedinog čovjeka, osrednjeg glumca što se prerušava i onda na identičan način pripovijeda svoje jade. Oni zreliji u knjizi će pronaći krokije - poput spomenutoga gdje prosjak zaključuje kako Rumi o patnji ne zna ništa - kao i korektno biografsko izvješće o ovom velikom pjesniku.

Prije desetak godina u Bosni i Hercegovini krenuli su objaviti kompletnu "Mesneviju", u zavodljivom prepjevu Fejzulaha Hadžibajrića. Evo kako to zvuči kada Rumi na bosanskom upućuje svoju neznanjem zanesenu okolinu o pijanstvu: "Pod dunjalučkim pijanstvom misli se na harame, na zabranjene tjelesne užitke, koji čovjeka opijaju i zanose. Predati se hajrovima, biti zanesen ibadetom i dobrim djelima, to nije ovo materijalno pijanstvo. To je duhovno pijanstvo, koje je pohvaljeno."

Rumi, međutim, iako je netjelesna nije mislio da je taština stvar vrijedna hvale. Evo što kaže: "Pazite se da vas ne zanese slatkoća ibadeta, otrovat ćete se od toga." Hrvatsko ovogodišnje izdanje Mevlane Dželaludina Rumija prijevod je s engleskoga knjige s komentarima Colemana Barksa i zove se "Knjiga ljubavi, stihovi zanosa i čežnje", i pretpostavljam da je njena glavna namjera uklapanje Rumijevog mističnog osjećaja i razumijevanja svijeta u naše tehnološko površno tumačenje stvarnosti - redatelj Stanley Kubrick lijepo je rekao kako mi u ovim našim vremenima imamo, doduše, i ateizam, ali nekako površan - pučku varijatu bezbožništva, površnonarodsku inačicu Zla.

Kod Rumija nije tako. On je učitelj koji upućuje i navodi, više gestualnim verbalitetom i anegdotom nego direktnom dosjetljivošću i kapricioznom pedanterijom zapadnoeuropske filozofske misli. Knjiga je podijeljena u tematska poglavlja, pa tako u poglavlju pod brojem 15, naslovljenim upućujućom napomenom "Umri prije smrti", prvo nas Coleman Barks priprema za Rumijeve stihove , i zvuči gotovo kao Mickey Spilane, pogotovo kada kaže: "Ta promjena nam se sasvim sigurno događa kada umremo, a možda i ranije."

Tin Ujević je napisao "Nisam umro jednom, nego dva-tri puta", i očito je znao o čemu se ovdje radi, o kakvoj mističkoj preobrazbi bića. Coleman Barks isprva čitatelja podsjeća na prethodno poglavlje, čiji je naslov "Jednota". To je ono Heraklitovo Hen Panta Einai, kod kojega su se našli svi mistici i poneki filozofi, a u Rumija kombinirano je s fascinantnom odgovornošću prema vremenu, prema kvalitetama koje vrijeme u sebi nosi.

U prvoj knijzi "Mesnevije" (u prijevodu spomenutog Fejzulaha Hadžibajrića) Rumi komentira poslovicu koja glasi: "Ako griješiš, griješi s princezom, a ako kradeš, ukradi biser." Ovome ne treba dodatka: ako čitate, čitajte prave stvari i nemojte se dati zbuniti šljaštećom ponudom vremena u kojemu ste zarobljeni, nego - pa eto i uz pomoć Rumija - pokidajte te okove. Ovdje imate dva poziva na to.

Rumi: "Knjiga ljubavi, stihovi zanosa i čežnje" (s komentarima Colemana Barksa)
Preveo Nenad Maljković
Hena com, 2012.

Elif Shafak: "Četrdeset pravila ljubavi, roman o Rumiju"
Prevela Mirna Čubranić
Hena com, 2011.
 

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )