Ryszard Kapuscinski : Putovanja s Herodotom

Veliki je poljski novinar, reporter, pjesnik i pisac Ryszard Kapuscinski svog idealnog suputnika pronašao u jednom starom Grku koji se svijetom potucao dvije i pol tisuće godina prije njega, a čiji mu se životni put učinio neodoljivo sličnim njegovu vlastitu.  Herodota danas jednako često nazivaju ocem povijesti kao i kraljem laži, što samo na prvi pogled može zazvučati kontradiktorno.  Proteklo nas je stoljeće naučilo kako je historiografija tek vrsta fikcije pozlaćena autorizacijom društvenih institucija te zaštićena blagoslovom instanci moći.

Herodot Halikarnašanin prvi se koliko nam je danas poznato usudio zabilježiti uspone i padove ljudskih jedinki kako bi njihove priče poslužile kao ogledne lekcije onima koji će doći nakon njih. Jer, povijest je učiteljica života, a pisana riječ jedino ljudsko oružje protiv mraka zaborava. Herodot koji je živio u petom stoljeću prije Krista držao je važnim zabilježiti navade i iskustva ljudi svog, ali i prošlih vremena, pa je iz tog razloga putovao ne samo Europom već i Azijom i Afrikom. Na svojim je putovanjima iz prve ruke pokušavao saznati zašto se dogodilo jedno, a ne drugo, što je vladare potaklo na osvajanje, a porobljene na pobune.

Zahvaljujući onome što je naučio na svojim velikim istraživačkim putovanjima što su ga vodila od južno egipatske Elefantine preko ruba Arabije istočno od Egipta i Tira u Fenikiji pa sve do Međuriječja u Aziji Herodot je oblikovao i danas aktualan i zanimljiv svjetonazor.  Upoznavši  osim vlastite i velike kulture poput perzijske i babilonske, ali i nebrojenih tradicije malih naroda, Herodot ovako rezonira: razni narodi štuju zapravo ista božanstva pod različitim imenima, dok su glavni pokretač povijesnih zbivanja zavist bogova koji ne trpe preveliku ljudsku sreću, kao i kažnjivo samouvjerena ljudska obijest te naposljetku prolaznost i cirkularnost ljudskog postojanja.

Činjenica da među ljudima proturječno različitih običaja postoje univerzalne sličnosti u Herodotu je budila sućut i duboki humanizam. Jednako su mu važne nesreće malih, kao i slava velikih u čemu je suvremenik velikih novinara i reportera modernog doba. A jedan od najvećih svakako je bio Ryszard Kapuscinski koji je više puta bio pretendent na Nobelovu nagradu.

Rođen 1932. godine poživio je do 2007., Kapuscinski se novinarstvom počinje baviti sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća radeći kao poljski izvjestitelj iz Indije, a potom i iz Kine. U pedesetak godina koliko se bavio novinarstvom posebice je pratio zbivanja u Africi, Južnoj Americi i Aziji te svojim pronicljivim reportažama anticipirao fenomene poput globalizacije i rađanja novih svjetskih sila. Posebno su ga privlačili najsiromašniji dijelovi zemaljske kugle kao i prešućeni ratovi koji neprestano traju na afričkom kontinentu. U svijet je s tih možda namjerno zaboravljenih mjesta užasa slao bezvremene reportaže koje su odjekivale Herodotovim kvalitetama sućuti i humanizma.

Knjiga "Putovanja s Herodotom" donosi njegova sjećanja na prva izvjestiteljska putovanja u Indiju, Kinu i Afriku, a naslov je rezultat činjenice kako je jedini vjerni suputnik na tim često opasnim lutanjima Kapuscinsckom bila upravo Grkova proslavljena "Povijest". Knjigu je dobio od svoje urednice netom prije no što ga je poslala na prvi put u inozemstvo te ju je mudro odlučio ponijeti sa sobom. Ključni motiv prvog dijela knjige jest prelazak granice, onaj doslovni i metaforički. Kapuscinski s puno umješnosti opisuje svoje uzbuđenje izazvano činjenicom kako će prvi put u životu preći s druge strane željezne zavjese. Iz aviona promatra svjetla koja čine sliku Rima gledanog iz zraka te očaran prizorom kaže: „Imao sam dojam da tamo dolje plamti neka tekuća materija, čija blistava prevlaka pulsira svjetlom, uzdiže se i opada, rasteže i skuplja, jer je cijela ta svjetleća slika bila nešto živo, puno pokreta, vibracije, energije."

Gotovo djetinji zanos što ga poljski novinar osjeća prvi put ugledavši zavodljiva svjetla Zapada sa sobom nosi jeku glasova svih onih koji su za vrijeme Hladnog rata sanjali o boljem i ljepšem svijetu s druge strane željezne zavjese kao i uzbuđenju što su ga morali osjetiti u trenutku konačnog ostvarenja njihova sna. No, Rim je tek postaja na putu u Indiju, gdje će Kapuscinski doživjeti drugu vrstu kulturnog šoka i naučiti ključne lekcije o tomo što novinarstvo uistinu jest. Najvažnija  je svakako bila ona iz poniznost. Kapuscinski otkriva kako nam druga kultura neće otkriti svoje tajne tek tako, već kako se za svaki susret s drugima i drugačijima valja dugo i solidno pripremati. Iz lekcije o poniznosti proizlazi i nužnost neprestanog rada na sebi kako bi bili u stanju dostojno govoriti o svijetu i ljudima čiju sudbinu želimo izbaviti od zaborava.

Nakon Indije, čiju će kulturu Kapuscinski nastaviti istraživati čitajući u domovini knjige o toj zemlji, kao i indijsku književnost, slijedi put u Kinu gdje će iz prve ruke upoznaje strahovladu čije su željezne dveri neprobojnije i od onih što okružuju vlastitu mu zemlju. Posljednji pak dio knjige odvodi ga u Afriku gdje svjedoči beskonačnom nizu besmislenih ratova, masakra i patnje. Svako će od ovih putovanja u Kapusczinskom produbiti želju ne samo za konstantnim prekoračivanjem granica u prostoru već i u vremenu, jer, kako u svom eseju „Što je klasik" upozorava T. S. Eliot  postoje provincijalci prostora, ali i vremena. Vremenski provincijalizam prakticiraju oni koji vjeruju kako je svijet u vlasništvu živih te kako mrtvi u njegovom kapitalu nemaju nikakva udjela. Kapuscinski priznaje kako je svoje vidike širio ne samo putujući svijetom već i vremenom uz svog prijatelja Herodota.

Dijalog sadašnjosti i prošlosti jest ono što čini povijest, a njena je narav duboko dvosmislena. S jedne strane ona čuva od zaborava, a s druge se sastoji od neprovjerljivih priča koje su na svojim istraživanjima doznali ljudi poput Kapuscinskog i Herodota. Stoga njihov zadatak nije tek prenijeti već i problematizirati sam čin svjedočenja, preispitati vlastitu poziciju kao i onu svog izvora. Povijest je mješavina disonantnih glasova od kojih svaki teži nadjačati ostale uvjerljivom postojanošću svoga tona.  Zadaća pak dvojice milenijima udaljenih suputnika jest podsjetiti na sirenske varku svakog pokušaja jednocrtnog  svjedočenja. Svaka vrsta monologa isključuje služenje neuhvatljivoj muzi istine.

Upravo iz tog razloga Kapuzcinski svoja putovanja prepleće s Herodotovima paralelno iznoseći i događaje koje ovaj opisuje u svojoj Povijesti. Tako pratimo Grkove posjete Aziji i Africi koji su se zbili dva i pol milenija ranije, a koji s Poljakovim putovanjima dijele kako duhovnu srodnost motiva tako i humanizam prenesene poruke. Herodota bi osim ocem povijesti lako mogli nazvati i ocem reportaže zbog njegovog neumornog istraživanja na terenu. Herodot je uvijek težio sve priče koje je bilježio za buduće generacije i sam provjeriti te razgovarati sa što više svjedoka.

Metoda je to kojom se služi i Kapuscinski učeći od velikog prethodnika. U svom detaljnom prikazu Herodotov opisa grčko perzijskih ratova on često izravno citira iz Povijesti da bi potom komentirao i analizirao Herodotova opažanja i mišljenja. Dijalog je plodonosan jer propitujući metode i stavove svog prethodnika Kapuscinski ujedno propituje vlastitu poziciju reportera koji svijetu donosi vijesti iz kriznih područja. Rezultat je da se pozicije dvaju putnika - istraživača međusobno rasvjetljuju razotkrivajući implikacije svakog izvještavanja, svakog posredovanja priča koje pružaju materijal radionicama u kojima se oblikuju izljevi službene povijesti.

I Herodot i Kapuscinski duboko su svjesni prisutnosti deformirajućeg subjektivnog čimbenika u onome što nazivamo poviješću te nas na njega opetovano podsjećaju. Kao i Platon u svom Kratilu uporno nas pozivaju da ispitamo ono što vidimo, odnosno čitamo, i tako uvažimo neizbježnu ljudskost vlastitih i tuđih pozicija.

Stil knjige je naoko jednostavan, s nepogrešivim osjećajem za detalj. John Le Carré divio se talentu Kapucinskog te je bez ustručavanja ustvrdio kako dijele istu književnu tehniku koja počiva na umijeću odabira materijala, odnosno u sposobnosti da se pronađe detalj koji govori nešto o široj slici, da se uoči pojedinost koja otkriva ono univerzalno. Le Carré ne može biti više u pravu precizno identificirajući tajnu Poljakova upečatljiva stila. I kao što Britanac uvjerljivo portretira svoje likove kroz majstorski odabrane detalje, tako Kapucinski umjesto da jednostavno opisuje, nudi neku anegdotu koja služi kao ilustracija situacije u kojoj se zatekao.

Stigavši u građanskim ratom rastrgan Egipat prepričava  kako je u torbi našao praznu limenku piva te kako je se odlučio potajice riješiti s obzirom da je pod novom vlašću konzumacija alkohola postala strogo zabranjenom. Kapuscinski hoda naokolo, no svaki put kada pokušava baciti limenku osjeća kao da ga netko gleda. Kroz njegovu rastuću paranoidnu napetost oko bacanja obične prazne limenke dobivamo uvjerljivu sliku atmosfere Egipta tog vremena.

Opisujući na jednom mjestu Herodota Kapuscinski kao da govori o sebi: „Živi punim životom, poznaje cijeli svijet, susreće mnoštvo ljudi, sluša stotine priča; djelatan je, pokretan i neumoran,neprestano nešto traži, stalno je nečim zauzet. Htio bi upoznati i doznati još puno stvari, problema o tajni, riješiti toliko zagonetki, odgovoriti na dugu litaniju pitanja, ali naprosto mu manjka vremena i snage, naprosto ne stiže, isto kako i mi ne stižemo, čovjekov je život tako kratak!" To su njegove vrline, da nas povede mjesta o kojima svi uporno zaboravljaju razmišljati i da nas natjera da primijetimo kako su nevidljive granice između nas i onih koji uzalud pate. Kapuscinski je granicu uporno prelazio tjerajući se da preispita kako i gdje.

U posljednjem poglavlju svojih putovanja nazvanom Stojimo u tami, okruženi svjetlošću Kapuscinski nas vodi u sam Halikarnas u kojem se rodio učitelj mu Herodot.  Tamo posjećuje Muzej podvodne arheologije u kojem razgledava zbirku amfora i staklenih predmeta izvađenih s morskog dna te zaključuje: „Ali to što su izvadili ronioci samo je dio potopljenog svijeta. Slično ovome na kojem danas živimo, i taj u morskim dubinama raznolik je i bogat. Tamo su potopljeni otoci, a na njima potonuli gradovi i sela, luke i pristaništa. Hramovi i svetišta, oltari i skulpture. Potopljeni brodovi i mnoštva ribarskih lađa. Trgovački jedrenjaci i gusarski brodovi koji vrebaju na njih. Na dnu leže feničke galije, a kod Salamine - velika perzijska flota - Kserksov ponos."

Kao i njegov učitelj ovaj je neumorni istraživač tragao za načinima da tuđe poraze i tamu razbistriti hrabrošću i snagom vlastitog razuma. Zahvaljujući njegovom pola stoljeća dugom putu lučonoše dio patnjom preplavljenog zemljinog dna biti će iskupljen pronicavom svjetlošću njegove riječi.

Ryszard Kapuscinski: "Putovanja s Herodotom"

AGM, 2011.

( Tekst je prvotno objavljen na 3. Programu Hrvatskog radija )