Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Lora Tomaš • 21.12.2019.

Sanda Hržić i Darko Rundek : Metafora je najmoćniji oblik nadilaženja pojavnosti

Sanda Hržić i Darko Rundek, foto: Tanja Draškić Savić

Jezik ptica Atar Faridudin

"Jezik ptica", perzijska sufijska poema iz dvanaestog stoljeća, zbirka [je] poezije o lutanju, kaže nam u epilogu njezin autor, pjesnik i ljekarnik Faridudin Atar, rođen na području današnjeg Irana. Ovo djelo doživjelo je brojne interpretacije kroz različite umjetničke forme, a na hrvatskom nam ga je – uz pomoć Darka Rundeka – predstavila redateljica i prevoditeljica Sanda Hržić, kritički uspoređujući nekoliko francuskih izdanja. Objavila ga je Planetopija, u svibnju ove godine, privlačno oblikovana preslikama ilustracija iz kraljevskog rukopisa poeme iz petnaestog stoljeća.

Jato isprva nevoljnih ptica na nagovor predvodnice kruničarke kreće u potragu za svojim pravim kraljem Simurgom, koji živi negdje onkraj mitske planine Kaf.

Različite ptice ustvari su različiti aspekti duše, saznajemo iz predgovora, a njihovo nam anatomiziranje vlastitih karaktera i krzmanja prije početka Puta može zvučati veoma poznato. Samo trideset će ih na kraju uspjeti nadići svoju osobnost i proći svih sedam pustopoljina koje vode ka cilju, odnosno višem, božanskom vidu njih samih koji je pjesnik izrazio igrom riječi nezahvalnom za prijevod na hrvatski – perzijska riječ Simurg, naime, znači trideset ptica. Složen je i pojam životinjske duše ili kuja duše. „Uglavnom, o duši se na puno mjesta u poemi nije lijepo govorilo, a nas su učili da je duša nešto čisto i uzvišeno. To je nagnalo Sandu u potragu za razumijevanjem te razlike. Pokazalo se da se radi o prevodu arapske riječi nafs koja znači ja, osobnost, ljudska ćud, ego i podrazumijeva strasni, pohlepni, samovoljni dio ljudske osobnosti, koji skriva božansku prirodu čovjeka“, rekao nam je Rundek.

Poema se grana u brojne anegdote, alegorije i parabole u kojima upoznajemo niz likova: ribare, šejhove, ubojice, prodavače trnovitog žbunja, kraljeve zaljubljene u svoje robove, luđake i anđele i tankostruke kokete koje stilizirano uzdišu na balkonima. Među ostalim poznatim nam ličnostima u cameo ulogama pojavljuju se i Sokrat i Isus. „Gotovo sve alegorije uglavnom su iz svijeta ljudi, njih priča vođa puta, ptica kruničarka, i to u odnosu na temu, sumnju ili pitanje koje joj jedna od ptica postavi. Alegorijama potkrijepi svoj odgovor, ne bi li pomogla pticama da ne odustanu, podržala ih u njihovom naporu i razumijevanju teškoće kojoj su se izložile“, objasnila nam je Hržić dodavši da kruničarku, pticu koja proljeće provodi u našim krajevima, ovdje zovemo i pupavac, božji kokotić, futač itd. Vezana je i za kralja Salomona koji je – spominje se u Kuranu – i sam govorio jezik ptica.

Više u ostatku našeg razgovora.
 

Kruničarka u letu

Lora Tomaš: Kako je započela avantura s prijevodom "Jezika ptica"; koji je bio okidač za tako dugotrajan projekt? Jeste li prevodili polagano čitavo to vrijeme ili po inspiraciji, i što vas je držalo da ustrajete?

Sanda Hržić: Mogli bismo nazvati okidačem za početak prevođenja moj prijevod dramatizirane verzije "Jezika ptica", Jean Claude Carrièra, pod naslovom "Sabor ptica". Objavila sam ga u časopisu Prolog 59, 1984. I sama sam dramatizirala neke cjeline iz originalne poeme, i  postavljala u kazališni kontekst u vidu radionica za odrasle, predstavu u parku, u rad po francuskim školama... Samo prevođenje poeme rasteže se kroz desetljeća istraživanja, prevođenja, laganog ili vrlo intenzivnog traganja za odgovorima na tisuću pitanja koje se postavljaju u kontekstu sufizma, učenja. 

Ali, početak cjelokupne avanture i osobne povezanosti sa tada dalekim mirisom poeme iz 12. stoljeća dogodio se decembra 1976. godine kad sam od Radovana Grahovca dobila na poklon knjigu Johna Heilperna, "Conference of the Birds". Bila sam na prvoj godini glume Akademije za kazalište i film i bilo mi je baš baš teško – našla sam se na klupi za krivce, u vrlo neugodnoj situaciji s drugim studentima. Da me osokoli, novi asistent Radovan uručio mi je na dar tu knjigu o putovanju Petera Brooka s internacionalnom grupom glumaca kroz Saharu.

"Jezik ptica" je bio jedan od predložaka za improvizirane, nenajavljene nastupe trupe po afričkim selima, u potrazi za univerzalnim kazališnim izrazom, bez prepreke jezika, socijalnog ili ekonomskog statusa, rase. U Heilpernovoj knjizi se opisuje stvarno hrabra avantura jednog od najslavnijih kazališnih režisera engleskog establishmenta, koji napušta slavu i sjaj i traga za izvorom kazališnog izraza. Dugogodišnje istraživanje urodilo je predstavom Sabor ptica s kojom su dvije godine putovali po svim kontinentima. Sve ove godine osjećam to traganje za izvorom kao trajnu inspiraciju, s tim da se ona nakon par desetljeća preobrazila od kazališne prema metafizičkoj potrazi za izvorom. 

Darko Rundek: U samom početku je moja uloga u tom prijevodu nebitna. Bio sam suradnik na projektima, ali ne mogu reći da sam duboko zaronio u sam tekst. S druge strane, taj tekst je pratio Sandinu i moju zajedničku potragu za razumijevanjem vlastitog prisustva, za koju smo u Parizu pronašli pomoć.

Možete li nam reći nešto više o Brookovu kazalištu i takvoj vrsti izvedbe koju je publika razumijevala na razini instinkta?

Sanda: To je bilo vrijeme kad je kazalište bilo široko otvoreno i okrenuto eksperimentu unutar jednog šireg istraživačkog pokreta. Radi se o sedamdesetim godinama. Preispitivali su se sami temelji našeg zapadno europskog svjetonazora i dovodio se u pitanje smjer cijela industrijske civilizacije zasnovana na  pesticidima, klaonicama, masovnom konzumerizmu… Peter Brook je tražio u domeni kazališta kako izraziti i tražiti sveto, pred publikom.

Darko: U to vrijeme sam se i ja zainteresirao za kazalište upravo preko festivala studentskog eksperimentalnog kazališta, kasnije Dana mladog teatra i otkrio jedan čudesan poetski svijet koji je prekrasno subverzivno djelovao na banalnu realnost u kojoj sam živio. Brook i Grotovski su  izvršili bitan utjecaj na taj pokret.

O, Ataru, prestani sa svim tim metaforama, kaže pjesnik sam sebi u jednom trenutku. Koliko su nam one transparentne, bez detaljnog poznavanja društvenog koda iz kojeg potječu, ili ih možemo, kao Brookova publika, i intuitivno osjetiti? Kakvu funkciju ima i sam jezik ptica, i što je on točno?

Sanda: Jezik ptica je suptilna razmjena duha. Prvi put se taj pojam pojavljuje u starom Egiptu među alkemičarima koji su se bavili preobrazbom grube materije u materiju prožetu duhom. Jezik ptica bio je razmjena među iniciranima. Atar nam podastire jedan ćilim koji pokušava prenijeti rezonancu tog neverbalnog jezika upućenih, u duhovnu poeziju. "Jezik ptica" vidim kao istinsko sufijsko učenje za odgajanje duše i povezivanje sa izvorom Postojanja.

Darko: Metafora je najmoćniji oblik nadilaženja pojavnosti. Zanimljivo je da u odnosu na stanje u kojem se nalazimo, iste pasuse možemo sasvim drukčije razumjeti. Atar plete mrežu pouka, priča, slika, u koju se možda ipak nešto ulovi.

A gdje ste i kada prvi put osobno sreli Brooka? On je naime napisao i kratku uvodnu riječ ovom prijevodu.

Darko: Ja sam Petera Brooka sreo puno kasnije od Sande i vidio u kojoj mjeri on kao osoba i gotovo kao simbol utječe na Sandin put. Gledao sam u Parizu više njegovih predstava, od kojih me se opera Carmen najviše dojmila. Osjećao sam da sam u prisustvu jednog visokog, ne samo kazališnog duha, koji spaja jednostavnost i jasnoću i pomno preispitivanje istinitosti svake geste.

Sanda: Vjerovali ili ne, zajedno smo prvi put sreli Petera Brooka u Svetom Naumu u Makedoniji 1984. Bila je to prekretnica za moj odlazak u Pariz. Imala sam sreće i upornosti da su nam se putevi u Parizu ukrstili i osjećam se počašćenom što je, gotovo već slijep, napisao ovaj predgovor.

Foto: Sa(n)jam knjige u Puli

Recite nam nešto o metričkoj strukturi izvornika. Kakve ste prevoditeljske odluke donosili u tom pogledu i zašto?

Sanda: Izvornik je pisan u formi zvanoj mesnevi i sadrži gotovo pet tisuća dvostiha s unutarnjom rimom. Mesnevi ima većinom 11 slogova, nekad 10, no nema granice ukupne dužine teksta. Struktura rime je aa/bb/cc, itd… U početku mi je bio jedini dostupan francuski prijevod Garcin de Tassya.  To je vrlo poman prijevod na osnovu raznih rukopisa i arapskih i turskih prevoda. Na Tassyevom su prevodu zasnovani svi rani prevodi na zapadnoeuropske jezike. Obiluje akademskim fusnotama koje se odnose na igre riječi, kulturalne, religijske i druge reference. Taj je prevod pisan u proznoj formi pa sam se u prvim verzijama i ja na nju oslonila.

Darko: U jednom trenutku su se pojavila još dva francuska prevoda u dvostisima, Leili Anvar i Manijeh Nouri. Usporedili smo prevod s njihovima i djelomično korigirali. Susret sa Azrom Abadžić Navaey i Ebtehajom Navaey u Zagrebu bio je vrlo važan za nastavak prevođenja. Azra je profesorica na turcistici koja ujedno predaje i farsi (Atarov jezik), a Ebtehaj je njen muž Iranac, koji prevodi iransku poeziju na hrvatski. Do njih nas je dovela antologija perzijskog pjesništva od 10. stoljeća do naših dana, pod naslovom: "Budi biser, biser budi", u Ebtehajevom prijevodu s Azrinim pogovorom. U razgovorima s njima pokazalo se da je bejt, tj. dvostih, bitna jedinica i poetske forme i smisla.

Sanda: Odlučila smo prijevod u prozi organizirati u dvostihe za koje smo imali referencu u dva nova francuska prevoda. To je otvorilo sasvim novi svijet i pristup i,  s druge strane, spriječilo bilo kakve složene interpretacije koje bi možda mogle dovesti do smislenih proizvoljnosti i nagnalo nas da svaki dvostih što točnije prevedemo. Pa ako i jednog pogriješimo, drugi nas odmah izvodi na pravi put, struktura je čvrsta.

Prirodni je svijet na početku poeme lirskim opisima prikazan kao ustrojen žudnjom. Žudnja uzdiže oceane prema Mjesecu, tjera vjetar na lutanje… Žudnja je i conditio humana. Treba li se s njom obračunati ili je treba prihvatiti?

Darko: Prirodni svijet je opisan kao manifestacija koja žudi prema povratku svom izvoru. Uvod je posvećen veličanju Boga i žudnji prema njemu. To je ujedno i posvećivanje poduhvata u koji se Atar upustio u ime svoje čežnje prema božanskom.

Sanda: Na samom početku poeme govori se o odnosu stvorenog svijeta i Stvoritelja i uloge čovjeka na zemlji. Ne uzdiže žudnja ocean prema mjesecu nego prema njegovom Stvoritelju! Čovjekova žudnja prema ideji Apsoluta je konstitutivna njegovoj ljudskosti, ostatak je njegova animalna priroda. Obračunati se sa animalnom prirodom, da. O tome se i radi u "Jeziku ptica", kako postati čovjek.

Da bi dosegle ili doživjele svoga kralja Simurga, ptice moraju napustiti svoju osobnost. T. S. Eliot je rekao da poezija ne bi smjela biti izraz osobnosti nego bijeg od nje, od vlastitih stanja i emocija. Kada ptice dođu do cilja, shvate da je odgovor čitavo vrijeme bio skriven u igri riječi. Što povezuje potragu i poeziju, i je li Simurg ovdje isto što i Apsolut?

Sanda: Simurg nije Apsolut. Njegov je simbol prisutan u Perziji, tj. Iranu, još iz davnih predislamskih vremena. Prvi se put ime te tajanstvene ptice javlja u Avesti, zoroastrijskoj svetoj knjizi. Solarni je simbol, vatren. U "Jeziku ptica" Simurg predstavlja višu razinu bitka, koju skrivaju velovi vezanosti za ovaj svijet i za osobnost. Igra riječi je tu dirljiva, zanimljiva, vjerojatno je Atar bio sretan da kroz nju može izraziti dublji smisao, traganje za vlastitom bîti, skrivenu iza tisuću velova. Tek kad je srce očišćeno i oslobođeno, može u sebi ogledati, tj. spoznati, božanski aspekt. Ne radi se o Bogu, ako tako želite imenovati ideju o Apsolutu koji je nepojmljiv u svojoj srži, ali njegova svojstva možemo prepoznavati i njima težiti kroz dobrotu, ljepotu, milosrđe, pravdu itd. Na kraju knjige imate 99 božjih svojstava ili imena, koja sufiji ponavljaju u takozvanoj zikr praksi, ne bi li mu se približili.

Darko: Priča o susretu sa sobom odricanjem od sebe ima tako prekrasan obrat u susretu trideset ptica sa svojim kraljem koji se zove kao i one: Si murg, Trideset ptica. A jest i nije on. Mislim da je T.S. Eliot izrazio odnos prema poeziji, kao potrazi za pogledom koji se izdiže iz banalnosti.

Ptice, dakle, shvate da je iza bezbrojnih velova skriven Simurg nešto što je čitavo vrijeme bilo tu. Možemo li povući paralelu između Simurga i čovječuljka iza zavjese, čarobnjaka iz Oza?

Darko: Mit, da je ono za čime tragamo oduvijek tu, star je kao svijet i vijek. Način na koji se to dogodi, poput katarze u tragediji, prene nas prema tome. Dakle, i čarobnjak iz Oza i "Jezik ptica" su odsjaj tog mita, ali na različitim razinama.

Sanda: Radi se o velikoj tajni. Slutimo da je SVE uvijek tu, ali i znamo da smo od te spoznaje udaljeni… da nismo nikad tu.

Darko Rundek, foto: Tanja Draškić Savić

Priča o zaluđenom ljubavniku Madžnunu i njegovoj Lejli česta je alegorija za mističnu potragu. U sufijskoj pripovjedačkoj i poetskoj tradiciji, ljubavni se odnosi vide i kao metafora žudnje za Apsolutom, ali i kao jedna od glavnih prepreka stapanju s njime. Koliko je tu proturječja?

Sanda: Ljubav Madžnuna prema Lejli u svom je ludilu žudnje apsolutna. Nema tu paradoksa – vatra ljubavi je opasna ali i pomaže da se odrekneš sebe. 

Iz epiloga dobivamo dojam izoliranog, ali o društvu ovisnog, nepokornog i tvrdoglavog pjesnika na izmaku fizičkih i emocionalnih snaga, preplavljena kajanjem. S jedne je strane slovio kao najučeniji čovjek svoga doba, kako pišete, a s druge kritizira filozofsko naslijeđe Grka i znanstveni pogled na svijet. Što još znamo o njemu, a što o njegovu susretu s Rumijem?

Sanda: Skoro ništa. Atarov je život obavijen legendama. No, zna se da je Behaudin Velet, Rumijev otac, iz poznate učene porodice, i sam pisac, pjesnik i mislioc, bio privržen sufizmu i oštro je kritizirao filozofe i mudrace svog vremena. Smatrao ih je zarobljenicima vanjštine, tako da je pao u nemilost vladajućem sultanu. Osim toga, zna se, posvuda je vladao strah od najezde Mongola. S porodicom je Behaudin odlučio bježati prema Maloj Aziji iz rodnog grada Balha, u današnjem Afganistanu. U Nišapuru je posjetio čuvenog pjesnika i sufija, Faridudina Atara, koji je odmah prepoznao izuzetnu nadarenost njegovog trinaestogodišnjeg sina Dželaludina Rumija i poklonio mu svoju "Knjigu tajni". Zapisano je da mu je rekao: Ovo dijete će ubrzo u srcima zaljubljenika zapaliti vatru i postići visok domet. Rumi u više navrata odaje počast Ataru, svom duhovnom učitelju i književnom uzoru. U jednoj od svojih pjesama piše: Atar je kročio kroz svih sedam gradova ljubavi, dok smo mi tek zamakli za prvi ugao.

Da je i sam kročio Putem, ne bi toliko pisao, ne bi toliko uronio u svoju poeziju, kaže nam pak Atar, u epilogu u kojem kombinira besramnu pohvalu sebi i svom djelu i priznanje da time vjerojatno postiže kontraefekt. Autorsku besmrtnost priželjkuje i nagoviješta, svakako sebi osigurava kroz stihove. (Prije će se otopiti nebeska kupola / Nego propasti ova poema.) Pjesnička brbljivost kod njega, paradoksalno, treba služiti kao pohvala tišini. Tu je i opravdanje: Ja gorim, ne govorim. Radi li se tu o onoj vrsti (pjesničke) drskosti kojoj treba progledati kroz prste – ili perje? 

Darko: Atarova poema plamti, tu se ne radi o glagoljivosti nego o stalnom pokušaju dosezanja i sam taj plamteći napor je već poruka i podrška generacijama čitatelja. Atar se, čini mi se, više stavio u službu, ali dok je i igla pjesničke taštine tu, još uvijek je pjesnik, a ne svetac. Govoriti o tišini ili slikati u nevidljivo pomaže prepoznati sadržaj tišine i nevidljivog.

Sanda: Kročiti na Put je strmo i opasno i nesigurno… Težiti svetosti je, svejedno, naš zadatak na zemlji. Malo to ptica doživi, ili bolje rečeno, trebalo bi biti u svijetu, ali ne od svijeta, odvezan od njega i trajno u stanju slobode i uvida, a to nije dano svakome... ali naša udružena energija možda izrodi nekog Mojsija.

Faridudin Atar

Jezik ptica : Mantik ut-tajr

  • Prijevod: Sanda Hržić
  • Planetopija 05/2019.
  • 360 str., meki uvez
  • ISBN 9789532574128
  • Cijena 149.00 kn

Velika mistična poema 'Jezik ptica' Faridudina Atara nastala je u 12. stoljeću na području današnjeg sjeveroistočnog Irana, jedno je od najznačajnijih djela perzijske i sufijske literature svih vremena i svakako pripada najvrjednijoj svjetskoj književnoj baštini. Predivna alegorija pisana u dvostihu govori o trideset ptica koje predvodi kruničarka, najmudrija od njih, na putu do Simurga, njihovog idealnog kralja.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –