Sandra Obradović : Jastučić za igle
Na dan kada se je, prije trideset i šest godina, rodila Sandra Obradović, Ludwig Wittgenstein bi, da je tada bio živ, slavio rođendan. To, kažu njezine pjesme, nije slučajno. Za razliku od svijeta koji je, kako o njemu piše austrijski filozof, upravo sve što je slučaj.
Oku tradicije, baš kao i filozofija mladoga Beča stoljeća koje je za nama, poezija Sandre Obradović, čita se kao skandal. Njezin je jezik čudovište u hramu nacionalne jezične hijerarhije i samim time zaslužuje našu punu pažnju. Iako se tekstura gotovo svih pjesama u "pentagoniji" ove knjige hrani lomom sintakse koja na razini semantike slike svijeta kojega piše ponovljeno naglašava njegovu hiperrealističnu razlomljenost, nepovezanost...
Pročitajmo zajedno nekoliko redaka pjesme u kojoj kuća bitka zamuckuje na paradigmatski način:
... "neka je cura večeras možda / lakom za nokte zaustavila očicu / na najlonkama dobila menstruaciju / kompliment zabranu izlaska ostala trudna / možda je nekome dala broj šamar srce..."
Ali to nije sve! Ako ovu knjigu uzmete u ruke dovoljno rano, vaše čitateljsko iskustvo može se obogatiti za dar tradicije koji se, u onome dijelu vezivanja za istoimeno nasljeđe nacionalnog pjesništva, intervencijom individualnog talenta pjesnikinje upisuje u tu i sada hrvatskog pjesništva. Rukama koje nisu nevine (kao uostalom niti one koje su priznale da ima i nevinijih od njih samih) fragment lirskog subjekta priča: "ja imam prljaviju haljinu od njene". I to sve u pjesmi na čijem početku stoji kako (mi) je "neka žena ukrala gaće sa štrika / i proklela me".
Ali ni to nije sve... možda učitavam, ali čini mi se da, za razliku od pjesme "Turnus" u kojoj je izravno zazvano jedno drugo čudovište lirike u Hrvata, Milko Valent, stih o obezgaćenom štriku podsjeća na stih Kreše Bagića o tome kako (mu) je "Nepoznat Netko" ukrao traperice marke Levis, sa štrika za sušenje. Bagić kao egzemplarni Quorumaš (ma što da to značilo) zajedno s generacijom koju je nova moć koja zazire što od pisma, a što od slobode gurnula na marginu, tada naivan kao i potpisnik ove kritike, pokušao se riješiti nepodnošljivog utega Krleže.
Bez obzira znaju li njezini stihovi za Bagićeve, i obraćaju li se uopće njegovima, Sandra u ovoj knjizi ide puno dalje. I generacijski i osobno pojetički. Bilo da se dopisuje s tradicijom, bilo da se pozicionira na rub uobičajene slike svijeta, pjesnikinja ostvaruje sintezu otvorene polemike s vrijednostima koje su je u svijetu dočekale-sintezu koja se s tradicijom svađa istovremeno inzistirajući na lirskom dijalogu s motivima iste te tradicije za koje smatra da su vrijedni prijenosa u tu i sada: u njezino aktivno iskustvo kako svijeta tako i pisanja svijeta.
Ono što posebno smatram vrijednim u poetici Sandre Obradović jest njezina svijest o sablastima neodležanih i neprobavljenih koncepata postmoderne. Rubno na tragu (ali stvarno rubno) Derridine multiplikacije čitanja strukture, znaka i igre (opet) na tragu Levi Straussa, Sandra zna da se s osi, sa središtem, nije baš nepromišljeno poigravati. Pa piše: "recimo da / imamo tu / os / axis / i oko nje / se zbivamo / i snebivamo / to nema / nužno / veze / s križem / koji u / otropediji / duha / ne izlazi / iz mode / u to se / ne petljam / ono / što želim / reći je / samo to / da ta / os / ponekad / smeta pri / saginjanju."
Generacijski i osobno oslobođena od tradicije, emancipirana do te mjere da se s njom, za razliku od već spomenutog dijela Quorumaša, ne mora obračunavati obraćajući joj se inicijalno apologetski, ili glasno je šamarajući, Sandra Obradović s pravom uživa u "kući bitka" jezika ove knjige koji je jasna i dorečena gesta slobode. Obrazovana u filozofiji, autorica se ne libi poetizirati sukladna pisma ovog oblika pisanja.
Tako u knjizi spaja rijetko (ali uspješno i učinkovito, sjetimo se samo Richarda Rortya) spojive Wittgensteina i Heideggera. Dok je potonji upisan u stih u kojem "slova pričaju sjenama u bijelom", prvi je urezan u sažetak vlastita projekta tvorbe savršenog, novog, univerzalnog jezika: "kad se hoće reći/prve stvari ispočetka / izmisli se novi jezik / kao prvi put / kad se htjelo reći / nova, skliska geometrija / oblika / kao prvi put / kad se htjelo biti / zauzima se orbis / kao prvi put / kad osvaja se polje / sunce-mjesec, venera-mars /označitelj i označeno."
Eto, sada su još jednom u ovoj knjizi svi na okupu: filozofi i pjesnici, svijet i njegova slika, jezik i pismo svijeta, i jedna mala os koja se bez ikakvih poteškoća saginje kadgod osjeti da je život u središtu život koji propušta veselja i avanture rubova.
Knjiga se ova, kako to primjećuje Marko Pogačar, dugo kuhala i kušala u periodici. I to je jedan od znakova autoričine zrelosti. Jer, to da je strpljenje jedan od temeljnih ingredijenata uspješnog prvijenca svjedoče ovdje uvrštene, pomno birane i sjajno montirane pjesme Sandre Obradović kojoj je, a vidimo to iz pročitanog, tehnika filma neodvojiva od majstorstva tvorbe stiha.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )