Sanja Lovrenčić : Martinove strune
Razotkrivanjem zamršenog svijeta obiteljskih odnosa označenog muškom obiteljskom politikom bavila se Sanja Lovrenčić u intimističkom romanu "Martinove strune". Uz primarnu priču o mladom i perspektivnom, visokoobrazovanom bračnom paru s jednim djetetom koji krajem devedesetih odlazi pronaći materijalno sigurniji i bolji život izvan Hrvatske, autorica pažljivo opisuje položaj žene koja nastoji određenu joj ulogu transformirati prihvatljivim iskorakom.
Na taj put prema sebi Tanja se zasigurno ne bi odlučila da joj pozicija gastabajterske kućanice odgovara, da joj je sin Martin nasmiješen, a suprug Mladen manje zaokupljen poslom. Prepuštena sebi i osobnoj inventuri života, ona prolazi depresivne krize koje je u jednome trenutku dovode do same rubnosti. Na tome mjestu prepoznaje se Sanja Lovrenčić kao autorica biografije Ivane Brlić Mažuranić „U potrazi za Ivanom", za koju je dobila nagradu Gjalski 2007. godine. Kao što je bila u njoj, i u „Martinovim strunama" ona je fokusirana na približavanje psihološkog profila žene koji se isprepliće s njezinim različitim javnim dužnostima u još uvijek patrijahalnom sustavu u kojemu odluke donose obično neki drugi.
Rekonstruirajući pri tome odnos majke i sina kao i onaj među supružnicima, autorica je nastojala prikazati amplitudu intimnih zbivanja u svakome od njih - u sinu koji promjenu govornog prostora nije htio prihvatiti pa je samo šutio ili slušao glazbu, u potisnutoj majci i nevidljivoj supruzi koja se borila s unutarnjim glasovima domočežnje, u ocu kojega je posao posve ispunjavao. U tom sukobu emocija (majka, sin) i razuma (otac) prepoznaje se potraga za odgovorima na pitanja o različitim egzistencijalnim kompromisima kao i onaj efekt postavljanja smisla zajedničkog življenja onih čiji su prioriteti posve različiti.
Premda se već naslovom romana upućuje kako će glazba biti važna nit poveznica unutar romaneskne naracije ne samo života i umjetnosti već i majke i sina, čini se kako lik Tanje postaje njegovom dominantom. Ova sporedno glavna junakinja zna sve o razbijenoj i ponovo zalijepljenoj vazi, ona priznaje emocionalne napukline i ponore, odlučuje ne pristati i na ovaj kompromis jer zna kako je povratak u domovinu jedina vrijedna odluka.
Suočavajući se jedne noći sa sinovljevom tjeskobom i usamljenošću ona kao da se oslobađa osobnih strahova što znači i niza tradicionalnih kategorija utisnutih majčinim odgojom i suprugovom šarmerski arogantnom samovoljom. Tanja tako s psihološke autoanalize prelazi na aktivni iskorak u svojoj obitelji, u društvu, zemlji, ona traži korijenje svojih postupaka i suočava se s njihovim posljedicama. S obzirom na to da je intelektualka, ima određen spektar poslovnih izlaza (govori engleski i francuski), ali isključivo u svojoj domovini.
Lik Tanje Sanja Lovrenčić oblikovala je kao tipičan arhetip žene majke i supruge u kojoj se preobrazba u individualan tip žene zbila u trenutku spoznavanja osobne duhovne energije, a njezina izražena suptilnost ne odustaje od potrebe za punim smislom (sreća njezinog sina) koji relativizira sve mogućnosti prebivanja u nametnom joj, inozemnom socijalnom prostoru.
Sam stil kojim je roman pisan čist je i tečan, neopterećen mistifikatorskim frazama o životu, sudbini i umjetnosti. Dojmljivo je s koliko promišljenosti i inventivnosti autorica koristi violončelo čije strune satkane u tekst otkrivaju i svjedoče o prodornosti žudnje za prostorom pripadanja. Ne čudi stoga što su 'Martinove strune' dobile međunarodnu nagradu Steiermaerkische Sparkasse za 2008. godinu jer i povrh svega Sanja Lovrenčić uspjela je pokazati kako se upravo kroz priču o ženi dobiva vrijedan uvid u društvene, ekonomske odnose i poremećaje određenog povijesnog trenutka. Knjiga je to vrijedna čitanja posebice za one vrijedne otkrivanja. Emocijom.
( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )