Sanja Lovrenčić : Pišem za djecu ali se ne smatram 'dječjim piscem'

Sanja Lovrenčić autorica je četiriju knjiga pjesama, dviju proznih zbirki, šest romana i cijelog niza radio-drama i knjiga za djecu te velikog broja prijevoda s engleskog, francuskog i njemačkog. No, i unatoč obimnoj bibliografiji te brojnim primljenim nagradama Sanja Lovrenčić je medijski nedovoljno eksponirana pripadnica tzv. nevidljivih autora, koji nezasluženo ostaju u sjeni nekih razvikanijih, premda oskudnije darovitih i puno manje produktivnih pisaca.

Skroman doprinos promjeni takve situacije jest razgovor u kojemu za naš portal Sanja Lovrenčić govori o svojim novim knjigama, svome pisanju, Ivani Brlić Mažuranić, umjetničkoj organizaciji ''Autorska kuća'', suvremenoj hrvatskoj proznoj produkciji, hrvatskoj dječjoj književnosti...

***

Božidar Alajbegović: U zadnjih nekoliko mjeseci objavili ste dva romana – ''Martinove strune'' i prvi dio fantastične romaneskne trilogije ''Zmije Nikonimora''. Predstavite ukratko ta dva djela.

Sanja Lovrenčić : "Martinove strune" su manje-više realističan roman o obitelji koja krajem 90-ih odlazi iz Hrvatske u Njemačku, no ne radi se baš o tipičnom gastarbajterskom zapletu. Moji su junaci visokoobrazovani gradski ljudi čiji društveni i materijalni položaj nije loš, ali ih – zapravo, oca obitelji koji je ambiciozni arhitekt – muči osjećaj opće besperspektivnosti. U prvom planu moje priče, međutim, nije aktivni očev život nego  doživljaji i osjećaji majke i dječaka koji više trpe nego što žele tu drastičnu promjenu u svom životu.

"Zmije Nikonimora" su pak nešto sasvim drukčije. Nazivam ih fantasy-romanom, premda nisam sigurna da se zaista uklapaju u taj žanr. U svakom slučaju, radnja se odvija u izmišljenoj prošlosti, a glavni zaplet cijele trilogije je priča o ljubavi između graditelja Arnea i sviračice Tisye. U prvom, nedavno objavljenom dijelu – koji nosi naslov "Palača i Vrt" – sve je zaustavljeno zimom. Tisya i Arne, razdvojeni stjecajem okolnosti, pokušavaju nazrijeti jedno drugo kroz vode čarobnog jezera i sjećaju se svega što je prethodilo toj zimi. Tako se u nizu flash-backova i sporednih priča čitatelju otvara moj izmišljeni svijet Nikonimora, južnih pokrajina Yalme i Svardije i sjeverne zemlje Letinen…

U kojoj su fazi druge dvije knjige iz trilogije ''Zmije Nikonimora''?

"Zmije" su jedna jedinstvena priča i kad sam ih počela pisati znala sam što će se dogoditi u drugom, a što u trećem dijelu. No prvi dio sam, uz sve druge poslove, pisala oko četiri godine. Nadam se da će drugi dio, koji upravo pišem, biti brže gotov. Ako sve bude išlo po planu, objavila bih ga sljedeće godine.

U ''Martinovim strunama'' prilično ste uvjerljivi u oslikavanju intimnih problema koje proživljavaju gastarbajteri pri prilagodbi na život u tuđini. Jeste li i sami iskusili takav život? Jedna od osobina dobre proze je i u uvjerljivu oslikavanju bivanja netko drugi, konstruiranja nepostojeće osobnosti i poniranja u vrtloge njezine/njegove svijesti, što vama vrlo dobro uspijeva. Recite nam nešto o tome.

Priča "Martinovih struna" nije autobiografska. No ja jesam provela neko vrijeme živeći između Hrvatske i Njemačke pa sam u knjizi koristila neke slike i atmosfere iz svojega iskustva. Meni se čini da je u prozi, realističnoj kao i fantastičnoj, važna autentičnost detalja, da joj to daje osobnost i uvjerljivost. Druga vrsta uvjerljivosti je ono što ste spomenuli – dočaravanje svijesti likova. Sama, naravno, ne mogu procijeniti koliko dobro mi to uspijeva, no sam posao je prilično težak: ja se uživim, a neki hladni glas sa strane ukazuje mi na nelogičnosti i površnosti, zapitkujući zašto i kako…   

U romanu ste se fokusirali na psihološka proživljavanja majke i sina, dok ste očevu perspektivu zanemarili. Iz kojeg razloga? Je li to bilo namjerno?

Naravno da je bilo namjerno. To je svojevrsno izmicanje fokusa. Jer otac je u priči agens radnje, sve se događa njegovom željom i odlukom. Htjela sam dočarati posljedice koje ta odluka ima na one koji je nisu donijeli pa i na obitelj kao cjelinu. Meni je, zapravo, perspektiva tih nevoljnih "sljedbenika" zanimljivija.

Vaš roman ''Martinove strune'' ovjenčan je nagradom ''Steiermaerkische Sparkasse''. O kakvoj se nagradi radi, tko je dodjeljuje i uključuje li ona i financijsku komponentu?

Nagradu dodjeljuje štajerska banka, to je dio njihove težnje da djeluju kao umjetnički mecena na svom području. Do prošle godine dodjeljivala se za najbolji prvijenac lokalnih autora, no sad je odbor nagrade odlučio to proširiti i dodijeliti i jednu regionalnu nagradu (regija, mislim, podrazumijeva jugoistočnu Europu) za knjigu koju smatraju vrijednom preporuke austrijskom čitateljstvu. Novčani iznos autoru iznosi 1000 eura, no banka sponzorira i tisak izabrane knjige na njemačkom.

No, premda se trenutno pripremaju dva nastupa hrvatskih pisaca u Leipzigu - "službeni" Nenada Popovića i "alternativni" Alide Bremer - ni u jednom nema predstavljanja "Martinovih struna", koje ne samo da su izišle na njemačkom u rujnu prošle godine, nego su i dobile stranu nagradu. Mislim da to lijepo svjedoči o "nevidljivosti" u koju me gura moja vlastita sredina.

Važna sastavnica romana ''Martinove strune'' je glazba. Kakvu glazbu osobno volite? Pišete li u tišini ili nešto ipak u pozadini svirucka?

Volim svakakvu glazbu, rock, i latino jazz, i domaća etno scena mi je zanimljiva, no najviše ipak volim klasiku i mislim da se u knjizi to osjeća. Glazba je stalna pratnja mog života i uopće ne znam kako bih bez nje. No najčešće pišem u tišini – osim ako je glazba nekako povezana s onim što pišem. Ne volim je koristiti kao ambijentalnu "podlogu". U knjizi sam se pak – to opet ima veze s onom uvjerljivošću detalja – služila znanjem što sam ga stekla prateći glazbeno obrazovanje svoje djece.   

Jedna ste od osnivačica umjetničke organizacije ''Autorska kuća''. Koji je bio povod i koja su sve područja djelatnosti te organizacije? Koliko ''Autorska kuća'' broji članova?

Autorska kuća je osnovana 2003. i prilično se mijenjala kroz tih nekoliko godina pa ni ciljevi ni djelatnost nisu uvijek bili isti. Za mene je ona od početka bila prostor slobode, mogućnost da ostvarim neke ideje koje su se u prvi mah možda činile neostvarivima. Tako sam snimila dvije audio-knjige,  pokrenula svoju biblioteku "Mala zvona" u kojoj izlazi poezija i tekstovi u vezi s njom, objavila sam prijevode nekih vrlo nekomercijalnih tekstova koje volim, smislila "berbu slikovnica" za djecu, koju održavamo već nekoliko godina u Zagrebu, a sve više i drugdje… Trenutno Autorska kuća, osim nakladničke djelatnosti, ima dva animirana filma u produkciji i organizator je nekih manifestacija u kulturi koje imaju autorski i pomalo alternativni karakter. Članova je pet.

Jesu li državne institucije prepoznale korisnost inicijativa koje ''Autorska kuća'' pokreće i da li vas financijski podržavaju?

Da, podržavaju nas. Naše nakladništvo dobiva potpore Ministarstva kulture (prošle godine i grada Zagreba), to su prilično skromna sredstva koja nam omogućuju da, uz mnogo osobnog angažmana i ne baš u idealnom opsegu, ipak realiziramo ono što zamislimo. Audio-vizualni centar i Gradski ured za kulturu odobrili su nam sredstva za filmove, na što smo, kao mali i relativno nepoznati producent, vrlo ponosni. 'Berbu slikovnica' također podržava zagrebački Gradski ured za kulturu. Državne institucije prepoznale su nas mnogo bolje nego privatni sponzori s kojima nismo imali nikakvog uspjeha.

Koje su aktivnosti ''Autorske kuće'' u planu u 2009. godini i koje ćete knjige objaviti?

U planu je nekoliko 'berbi' s djecom – to je, čini se, najpopularnija akcija Autorske kuće, zbog koje nas sve više pozivaju i izvan Zagreba: ovog proljeća su nam, uz zagrebačku Trešnjevku, u planu Zadar i Bjelovar, a bit će i jesenskih 'berbi'. Prošle godine održali smo nešto što smo nazvali "multi-medijskim mini festivalom" ili Danima Autorske kuće – to je nekoliko nekonvencionalnih zbivanja kroz koja predstavljamo svoj rad i upravo pripremamo sličnu manifestaciju za svibanj.

Premda zasad nismo dobili sredstva, u travnju počinjemo snimanje dokumentarnog filma etnološke tematike, a što se tiče nakladništva, ove bi godine trebalo izići šest do sedam naslova, ponešto za djecu, ponešto za odrasle, no dugoročno namjeravamo pojačati i objavljivanje prijevodne književnosti.

Čini mi se da se velik broj članova ''Autorske kuće'' okušao u pisanju književnosti za djecu i mlade. Jeste li razmišljali o pokretanju časopisa koji bi se bavio isključivo tom vrstom književnosti?

Trenutno je stanje u Autorskoj kući takvo da, koliko god smo ponosni na svoje slikovnice, audio-knjige i knjige za djecu, nikako ne bismo htjeli da nas se svodi samo na taj dio djelatnosti – što se ipak često događa, kao da rad za djecu isključuje sve ostalo. Autorska kuća je ono što joj samo ime kaže – kuća autora, različitih senzibiliteta i interesa – i njena je prvenstvena svrha omogućiti članovima da ostvare vlastite umjetničke ideje.

Časopis ne planiramo, između ostaloga zato što je za kvalitetan časopis potreban veći broj suradnika i sustavno bavljenje određenom problematikom; tu je udio autorskoga rada relativno malen, ima više organizacije, a bilo bi nužno i nekako ishoditi sredstva – sve to nikome od nas trenutno nije baš inspirativno. No mislim da bi časopis u kojemu bi se kompetentno pisalo o dječjoj knjizi bio koristan.

Budući da je književnost za djecu i mlade medijski potpuno zanemarena, možete li nam reći nešto o trenutnom stanju te vrste književnosti u Hrvatskoj i trendovima u njoj?

Ne pratim je dovoljno sustavno za neku suvislu kvalitativnu analizu, no produkcija još uvijek postoji. Kažem još uvijek, jer je državna financijska podrška u tom segmentu nakladništva prilično jadna. Knjige za djecu su u proizvodnji bitno skuplje od knjiga za odrasle, u prvom redu zbog ilustracija, pa se proizvodi sve manje slikovnica tj. prvoga štiva s kojim se djeca susreću. No svi se još uvijek slažu da djeca moraju naučiti čitati i pisati na svom jeziku pa se glavnina naslova objavljenih u posljednjih nekoliko godina može naći na popisima lektire.

Izvan toga, dominiraju djela takozvane tinejdžerske književnosti (kojoj ne trebaju ilustracije, bar ne u koloru) što ne smatram dobrim, jer mi se čini da se ljubav prema čitanju stječe u mlađoj dobi. Nažalost, čini mi se da i tu prevladava nekakva stvarnosna književnost, prilično klišeizirana i površna.

2007. godine vaš je roman o životu Ivane Brlić Mažuranić ''U potrazi za Ivanom'' ovjenčan nagradom Ksaver Šandor Gjalski. Je li ta nagrada ikako utjecala na medijski tretman vašeg rada?

I je i nije. Knjiga je čudno popraćena, napisi o njoj više su govorili o stvarnoj junakinji moje knjige nego o mom tekstu, a suvislih kritičkih prikaza gotovo da nije ni dobila. Kritičari koji me sustavno nazivaju "dječjom spisateljicom i prevoditeljicom" nisu promijenili etiketu. U mnogim knjižnicama knjigu su stavili na dječje odjele, što je prilično besmisleno. No zahvaljujući nagradi Gjalski moje se ime ipak nešto više pojavljivalo u javnosti, a posredno je dovela i do kontakta s austrijskim nakladnicima koji su objavili "Martinove strune".

Jesam li u pravu ako kažem da Ivanu Brlić Mažuranić kao predmet proučavanja niste odabrali slučajno, nego je razlog u tome što vas s njom vežu mnoge sličnosti? Što vas kod nje najviše fascinira?

Vjerojatno ništa ne odabiremo slučajno, a ja sam, koliko god to pretenciozno zvučalo, osjećala bliskost s Ivanom. Djelomično se radi o empatiji, jer me se njena sudbina duboko emotivno dojmila. S druge strane, i ja sam sklona fantastičnom, fascinirana starom slavenskom predajom, i ja pišem za djecu ali se ne smatram «dječjim piscem», i ja dijelim svoje vrijeme između obitelji i pisanja… Kod Ivane me fasciniraju inteligencija i osjetljivost, duhovna širina (unatoč prilično nepovoljnim okolnostima), neograničena sposobnost za zanos i osobito – smisao za humor.

Jeste li prilikom priprema za pisanje te knjige i istraživanja građe otkrili neke dosad javnosti nepoznate činjenice iz života Ivane Brlić Mažuranić?

Osobni život Ivane Brlić Mažuranić javnosti je bio uglavnom nepoznat. Postojala je klišeizirana slika o ženi iz fine obitelji koja je rodila puno djece pa onda za njih počela pisati. Pa sam i sama bila iznenađena shvativši koliko je ta slika pogrešna. Ivana je željela postati pisac već kao dvanaestogodišnja djevojčica i nikada to nije prestala željeti – cijeli njen život oblikovan je, i u najsjajnijim i u najgorim vidovima, upravo tom strašću. Meni se to čini najvažnijom činjenicom u vezi s njom.

Autorica ste više dramskih tekstova namijenjenih radijskom izvođenju. Koje su specifičnosti pisanja za radio? Je li bilo slučajeva kad niste bili zadovoljni odabirom glumaca ili intervencijama redatelja ili urednika u vaš tekst?

Tijekom devedesetih mnogo sam pisala za radio, s jedne strane zato što su mogućnosti objavljivanja u nakladništvu bile vrlo skučene, s druge pak zato što zaista volim taj medij. Zvučni prostor još od djetinjstva mi se činio čarobno sugestivnim, a ljubav prema glazbi je samo dio ljubavi prema zvuku i izražavanju kroz zvuk. Radio-drama je svoj kratki procvat doživjela pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, dok još nije bilo masovne televizije, odonda se održava na nekakvoj margini pa je i moja sklonost prema kojekakvim marginama možda imala udjela u toj strasti prema audio-umjetnosti.

No ono što je najvažnije – radijska dramaturgija omogućije veliku slobodu i lapidarnost. Mogući su najfantastičniji rezovi u prostoru i vremenu, glas se može dati bilo čemu, moguće je vrlo jednostavnim sredstvima dočarati nepostojeće svjetove, dovoljno je vrlo malo riječi za snažan dojam. Radio-drama zahtijeva jezičnu jednostavnost, a omogućuje prenošenje složenih emocija i značenja – ako to želite. I, naravno, radio-drama nije samo glas, nego kompletna zvučna slika, efekti, glazba, tišina...

Sve u svemu, ponekad mi se čini da sam svoje najbolje priče ispričala u tim radiofonijskim igrama. S realizacijom nisam uvijek bila zadovoljna, no to je vjerojatno normalno. S jedne strane postoji vizija u mojoj glavi, s druge stvarnost, sa svojim rokovima, ljudima koji nešto mogu ili ne mogu itd. No bio mi je izazov napraviti nešto sasvim samostalno, tako da emisija i redateljski i snimateljski bude moja. Tu sam mogućnost u zadnjih nekoliko godina našla u dokumentarnoj radio-drami.

Prevladavajuća suvremena tzv. stvarnosna prozna produkcija prepuna je psovki, nasilja i eksplicitnog seksa, što vi u svojim prozama izbjegavate, a niste ni pobornica žurnalističkog diskursa kojim je banaliziran velik dio recentnog proznog korpusa. Ljepota teksta kao da više nije imperativ, stil je ogoljen do krajnosti a romani se svode na nizanje dosjetki i anegdota ili pak na već stoput pročitano dijagnosticiranje socijalno-društvene patologije. Što mislite o tome? U kolikoj su mjeri za takvo stanje krivi mediji?

Ne znam... svatko piše onako kako može pisati, nikoga mediji ne prisiljavaju da piše na ovaj ili onaj način, oni samo bacaju svjetlo tamo gdje im se čini najprobitačnijim – no pitanje je želite li po svaku cijenu biti u tom svjetlu. Ne bih htjela ponavljati opće poznate lamentacije o skučenom medijskom prostoru za kulturu, negativnoj selekciji itd. – to svi znamo. Mislim, pomalo volterovski, da čovjek treba raditi svoj posao najbolje što može, a ostalo prepustiti stvarnosti onakvoj kakva je, a čini mi se da ni u jednom vremenu nije baš blistava.

Čim počnete previše misliti o tome kako će vaš tekst biti prihvaćen, kome će se svidjeti, a kome neće, gubi se bitni smisao cijele stvari. Za mene je možda ključno pitanje proizlazi li tekst prvenstveno iz autentične duboke potrebe da se izrazi neki kompleks misli i osjećaja ili iz drugih motiva. To možda zvuči pomalo neopipljivo, no uvjerena sam da drugi motivi – koji se daju svesti na novac i nekakvu viziju vlastite važnosti – neukrotivo izlaze na vidjelo u tekstu.