Sanja Lovrenčić : Rijeka sigurno voli poplavu

U ne tako davnom i ne tako nevažnom razgovoru o razularenostima žargona tekstovima, recimo to tako, teoretičara koji lopoče cijene više od ukorijenjenih biljaka, jedan je od teoretičara generacije koju još uvijek resi intelektualno poštenje, dobrohotno i ne bez sućuti, rekao kako se radi o novokomponiranom fenomenu u kulturi. Kongenijalno ga je nazvao »plandovanje jezika«.

Smije li jezik plandovati, pitanje je koje se ne može univerzalno postaviti. Ovisi kako u kojemu rodu, ili, ne daj bože žanru, kako bi plandovâni teorije rekli, jezik samoupisuje kôd identiteta... Mi, odgajani da trebamo pisati tako da nas se razumije, rekli bismo, ne! Osim, naravno, u rodovima u kojima jezik može polučiti tkanje samodostatnosti.

Ispreplesti se i poistovjetiti s tijelom (čak i s tijelom jezika koje ne mora nužno biti njegovo, jezika hoću reći), biti ja i istovremeno označavati nestajanje toga ja, u kojemu je jezik granica, prostor i izraz, katkad, kada se sve ovo izmiješa i kada se forma i sadržaj sljube kao da se radi o kakvoj materijalnoj melodiji, jezik se može sam u sebe vratiti. Kao što budni među vama već slute, govorim o poeziji. O prvom i posljednjem prostoru slobode.

Prividan paradoks (ne)ograničenja u poeziji razvidan je u pjesmama koje je Sanja Lovrenčić sakupila u knjigu,