Sanja Lovrenčić : Zlatna riba i istočni Ariel

Nakon romana kojima je Sanja Lovrenčić, konačno, privukla pozornost i nešto šire književne publike, kao i žirija književnih nagrada, evo nam iz radionice te suptilne autorice jedne prozne knjige u kojoj su svoje mjesto pronašli raznoliki prozni zapisi, naizgled raspršeni, ali u konačnici srasli jedni s drugima u kompaktnu, čak vrlo zavodljivu cjelinu.

Većim dijelom "Zlatna riba i istočni Ariel" je knjiga koja je nastajala za potrebe radija, u emisiji "Riječi i riječi" Trećeg programa HR-a, no kada su ti prozni zapisi prebačeni u medij knjige gotovo da bismo taj podatak mogli i zanemariti jer u ovome slučaju doista nije riječ o 'odrađivanju knjige' niti nasilnom uknjigovljenju tekstova, što je ne tako rijetka pojava u naših pisaca i njihovih nakladnika.

Nova prozna knjiga Sanje Lovrenčić, naime, posve se lijepo uklapa u njezin prijašnji opus, na trenutke pleše negdje na rubovima proze i poezije,  nešto češće u prostorima između stvarnosti i fantastike, svakako u žanrovskim procijepima između kratke priče, dnevničkog zapisa, putopisa i pjesme u prozi.

Sanju Lovrenčić ne naziva se samo iz nekakve poze 'suptilnom autoricom'; njezina je proza doista prepuna takvih, suptilnih i 'sitnih' detalja, mirisa i boja. U prvome dijelu ove knjige, podnaslovljenom "Riječi", gdje je očito bila zadana jedna tema/riječ o kojoj se imalo nakanu pisati, jasno je vidljivo kako funkcionira taj Lovrenčićkin način 'mišljenja proze' - od jednog detalja, slijedom asocijativnih nizova, do umreženih emocija, dojmova, proživljenih i prosanjanih slika.

U tome kontekstu osobito su dojmljive - a ne treba zaboraviti, bez ikakvih konotacija na one notorne 'knjige za plažu', u kojem smo trenutno godišnjem dobu - one 'morske' u kojima vrvi mediteranskim detaljima i u kojima motiv poput stršljena može zadobiti dublje i šire kontekste i postati podatnom temom literarnog zapisa. Lovrenčićkina proza ne robuje normama i formama, ona započinje i završava lepršavo, spontano, ali ipak logično i nekako uvijek - u pravom trenutku.

Osobito je zanimljiv postupak kojim autorica 'očuđuje' svoje pripovijedanje, a on se sastoji u umetanju elemenata bajkovitog i fantastičnog u naizgled stvarne, realne situacije. Varijacija na temu zlatne ribice (koja je i naslovljena "Zlatna riba, varijacija"), koja je svoje mjesto zaslužila i u naslovu cijele knjige, primjerice, jedan je od najuspješnijih rezultata toga postupka koja ima i svoju dodatnu, gotovo filozofičnu dimenziju.

Svakodnevni motivi (ili je možda preciznije reći motivi svakodnevice) iz autoričina obiteljskog, profesionalnog i 'običnog' života, ali i onoga koji pripada nekim drugima, miješaju se s onim 'neobičnim', nadopunjavaju pribilježenim sitnicama, motivima koji čak 'viškom' svoje realnosti (poput istočne i zapadne varijante detergenta Ariel!) u Lovrenčićkinoj prozi, u njezinom kontekstu, djeluju gotovo jednako začudno, pa i fantastično.

Premda im to nije nakana, dio ovih zapisa donosi i zrnca autobiografskih zapisa, sitne krhotine iz djetinjstva koje je lakše sakupljati negdje na moru, gdje vrijeme još uvijek teče po nekim starim kalendarima. Svašta je, zapravo, dotaknuto u ovim zapisima - muško-ženski odnosi i brak, pisanje i čitanje, odnos kopna i mora, prošlosti i sadašnjosti, zvukovi grada i sve se to, bez naglašenih 'šavova', potom nastavlja i prelijeva u drugi dio knjige koji bismo mogli nazvati putopisno-dnevničkim.

"Dnevnik plovidbe", vrlo konkretno datiran (putovanja tijekom 2008. i 2009. godine) nešto je žanrovski čvršći, kao rezultat "male opsesije putopisanja" i vodi nas od slavonskih autobusnih kolodvora, preko nekih svjetskih metropola, do primorskih i otočkih mjesta. Kod Sanje Lovrenčić, dakako, ne radi se o klasičnom 'putopisanju', u svakom slučaju više o bilježenju slika i dojmova koji se prelijevaju s realnim koordinatama koje ove zapise drže u odabranom žanru.

Svakako najemotivniji dio knjige onaj je posljednji, "Zapisi iz teškog proljeća", koji funkcionira kao svojevrstan dnevnik majčine teške bolesti, u kojem kćer koja ga piše iz vlastite perspektive bilježi trenutke očaja i straha, bolničkih čekaonica, ali bliskosti majke i kćeri koja se na neki način rekapitulira, u 'utjesi stvarima', sjećanjima na zajedničke trenutke i sl.

"Zlatna riba i istočni Ariel" zapravo pokazuje sve one osobitosti proznog rukopisa Sanje Lovrenčić za koje smo znali i ranije - sklonost 'nenametljivim' i za nekoga možda sporednim temama, iznimnu stilsku i jezičnu izbrušenost i prividnu jednostavnost iza čijeg se paravana kriju, ali i proviruju, mnogobrojne složenosti, vidljive samo senzibilnom i suptilnom promatraču, onakvom kakav je pripovjedački glas ove knjige.

Čitajući knjige Sanje Lovrenčić čovjek, naime, dobiva nekakav skoro već zagubljeni osjećaj kako još uvijek postoje nekakvi alternativni svjetovi, u kojima je naglasak na sitnim i nenametljivim stvarima,  ali srećom i njihovo vjerodostojno literarno bilježenje.

 
Sanja Lovrenčić: "Zlatna riba i istočni Ariel"

Naklada Ljevak, Zagreb 2010.

( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )