Sanjin Sorel : Obiteljske tajne
Premda na književnoj sceni već duži niz godina, riječki pjesnik, esejist, kritičar, znanstvenik i sveučilišni profesor književnosti Sanjin Sorel, nakon petnaestak objavljenih knjiga pjesničke prakse i proučavanja poezije, tek se nedavno odlučio na još jedan izazov - pisanje proze.
U "skromnoj" biblioteci Hrvatskog društva pisaca koju već nekoliko godina uređuje Jadranka Pintarić, bez većeg (da li ikakvog?) odjeka pojavile su se njegove "Obiteljske tajne", zbirka priča/proznih zapisa koja odabirom tematike, ali prije svega načinom na koji Sorel "misli" prozu, svakako zaslužuje da budu pribilježena. Premda apsolutno odmaknuta od onoga što se naziva kontekstom recentne domaće prozne produkcije, a svakako miljama daleko od crpljenja iz vrela "atraktivnih" tema kakvih je navodno gladna čitateljska publika, Sorelova zbirka jedna je od onih "tihih" knjiga za koje uvijek prijeti opasnost da ostanu nevidljivima.
No, Sorel se u "Obiteljskim tajnama", kako i sam naslov kaže, uhvatio obitelji kao teme pripovijedanja i time na neki način upisao u mnogo širi kontekst od onog spomenutog, jer to je tema koja je u raznim formama i s više ili manje uspjeha obilježila opuse mnogih, pa i slavnih pisaca. Sorel pak u toj knjizi ne odstupa od nekih načela na kojima se temelji i njegova poezija, pa su "Obiteljske tajne" ispale vrlo nekonvencionalnom i "promišljenom" knjigom u kojoj svakako naglasak nije na fabularnosti, već eksperimentiranju i nekoj vrsti koncepta u kojem se propituju ne samo obiteljske veze i uvriježeni odnosi njezinih članova, već i odnos zbilje i fikcije u onome što nazivamo pisanjem o drugima.
Sorel svoju zbirku započinje poglavljem nazvanim "Uvod u nas" gdje se smjestila samo jedna proza, ona "Mi", koja razotkriva vječnu temu odnosa Oca i Sina, onih koji se u ovom slučaju "nikada nisu upoznali". Direktna obraćanja čitatelju, smještanje dijela teksta (pojašnjenja, asocijacija, "višaka") u fusnote, te poigravanja na formalnoj razini, otkrivaju Sorela kao zapravo "nepopravljivog" postmodernista koji doista ne vjeruje u cjelovite i zaokružene priče, baš kao što ne vjeruje niti u mogućnost "vjernog" autobiografskog ili biografskog pripovijedanja.
U drugome dijelu, "Obiteljskim tajnama" u "pravom" smislu riječi, čitaju se fragmenti vezani uz dvije bake, dva djeda, majku, oca, sestru, bratića, punicu i ono pripovjedno "ja" koje zapravo neprestano izmiče poziciji objektivnog pripovjedača. Sorel tako ne ispisuje nikakvu obiteljsku kroniku ili pak vlastitu autobiografiju iz pozicije drugih, odnosno članova uže obitelji, izmičući također i svakom čvrstom žanrovskom određenju, ali i odgovoru na pitanje što je istina, a što nije u zapisima o životima drugih i svome vlastitome.
Na pojedinačnoj razini njegove su priče posve čitki i često vrlo ironični zapisi o bolesti jedne bake ili mudrosti druge, djedu šarmeru i čudaku koji je "zakopavao predmete i priče", majci koja je morala živjeti između religioznog oca, fanatičnog sina, površne kćeri i čudne braće, sestri koja se 'bori' s pticama, bratiću koji je zaboravio pričati ili punici koja se voli smijati. Među njima svakako se izdvaja lik uvodnom pričom već naznačenog oca i njegove neprisutnosti, zbog čega je njegova priča zaslužila čak i jasno naznačen i detektiran patetičan kraj.
U svakoj se priči na trenutke skrene prema esejiziranju i pokušaju raskrinkavanja ne samo međusobnih odnosa, nego i pojma obitelji kao takvog, uz sve dodane vrijednosti obiteljskog nasljeđa i njegova prihvaćanja ili neprihvaćanja. Mistificiranje autorskoga "ja" ("o kome još ne znate ništa, čak ni to jesam li to ja - Ja ili sam Ja-autor ili sam ja u ovoj priči"), ponekad čak bespotrebno i prenapregnuto prema teorijskim aspektima autobiografskog i biografskog pripovijedanja, u priči koja se, dakako, naziva "Ja" razotkriva se baš kao i sama obitelj kao "predložak" pripovijedanja.
U maniri avangardnog poetskog izričaja, negdje na kamovljevom tragu, taj prozni zapis pretopljen gotovo u poeziju, započinje uzvikom "Ja sam uvreda svijetu", nastavlja se konačnim obračunom s obitelji kao "strašnom, sveproždirućom aždajom koja bez ikakva obzira guta sve pred sobom", da bi se na samom kraju knjige, u poglavlju o punici, sve skupa otvorilo prema "vašoj", odnosno svakoj obitelji i utišalo originalnim receptom za njoke.
U tom trenutku jasno je kako "Obiteljske tajne" funkcioniraju kao osmišljen i promišljeno zatvoren tekst, kao predložak za nadopisivanje, prelijevanje u smjeru otvorene knjige čija je obiteljska tematika ionako sama po sebi dovoljno otvorena da to može podnijeti.
Sorel je dakako još uvijek puno više pjesnik i tumač književnih fenomena no rasni pripovjedač, što je koncept koji uostalom i sam propituje, rastvara i ironizira ovom svojom knjigom, ali "Obiteljske tajne" knjiga su koja jasno pokazuje kako se suvremena hrvatska proza sasvim solidno odvija i na brojnim sporednim kolosijecima, ma koliko mi šutjeli o tome.
Sanjin Sorel: "Obiteljske tajne"
HDP & Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2009.
( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )